Bivši britanski premijer Gordon Brown najavio je 15.lipnja 2009.da će se provesti istraga kojom će se saznati istina o sukobu u Iraku. Tada je čelnik istrage Sir John Chilcot odredio da će se razmatrati razdoblje od ljeta 2001.do kraja srpnja 2009., cjelokupni sukob u Iraku, a posebno odluke koje su donesene i djelovanja na temelju toga, kako bi se na najtočniji način identificirale posljedice akcije. Među ostalim pitanjima stoji i da li su vojnici bili dobro pripremljeni, kako je sukob izveden te kakvo je planiranje postojalo za vrijeme I nakon akcije, kada su započeli teške unutarnje razmirice.
Chilcotov je izvještaj po svemu porazan. Velika Britanija je odlučila pridružiti se američkoj invaziji u Iraku prije nego li su sve mirne opcije za razoružanje Iraka ispitane. U trenutku vojne akcije, ona nije bila prijeko potrebna. Iako je možda moglo doći do nje kasnije, u ožujku 2003. Sadam Husein nije predstavljao izravnu prijetnju nikome, jer je uspijevala politika njegovog okruženja i mogla se nametnuti inspekcija UN-a, te nadzor Vijeća sigurnosti. Tony Blair, tadašnji britanski premijer, je 28.srpnja 2002.ohrabrio američkog predsjednika George W. Busha, da će njegova vlada stajati uz odluku Bijele kuće pod svaku cijenu. Istovremeno je od Amerikanaca tražio napredak u bliskoistočnim mirovnim procesima, prevlast UN-a, te promjenu javnog mnijenja u Engleskoj, Europi, te u arapskom svijetu. Ništa od toga se nije dogodilo.
Izvještaj je pokazao i ono što se već znalo, naime da se ozbiljnost prijetnje od iračkog oružja za masovno uništavanje predstavilo većim nego što je uistinu bilo. Obavještajan rad Britanaca ukazivao je da Sadam Husein bez sumnje proizvodi kemijsko i biološko oružje, što nije bila istina. Dapače, obavještajni podatci su ukazivali da je Irak proizvodio i novo oružje, što znači da je politička odluka donesena na temelju krivog ili djelomičnog obavještajnog rada. S time se nitko u Britaniji nije suočio, a Chilcot smatra da se trebao. Ujedno je izvještaj pokazao da je pravna osnova za vojnu akciju daleko od zadovoljavajuće. Invazija je krenula 20.ožujka 2003., a glavni državni tužitelj Lord Goldsmith je upozorio da se osigura pravni temelj za vojnu akciju tek 13.ožujka. Osim službenog odgovora, ne postoji dokaz da je Blair napravio ijedan korak u pravcu pravnog zadovoljenja. Dapače, odbacio je mišljenje Vijeća sigurnosti.
Sir Chilcot je ustanovio da nije bilo vremena da se pravilno pripreme tri vojne brigade u Iraku. Rizici nisu pravilno identificirani niti u potpunosti predstavljeni ministrima. Britanske snage su se suočavale s poteškoćama u ključnim područjima, uključujući oklopna vozila, obavještajan rad i potporu helikoptera. Nije dobro podijeljena odgovornost unutar Ministarstva obrane, što je rezultiralo i smanjenom potporom obrambenih sposobnosti britanskih trupa u Iraku. I sve bi to bilo još nekako shvatljivo da Tony Blair nije imao eksplicitna upozorenja koja su upozoravala na nedovoljno planiranje i pripremu. Ujedno je vlada podbacila u ostvarivanju samopostavljenih ciljeva u Iraku. U Iraku je poginulo preko 200 britanskih državljana, kao i 150 tisuća Iračana, samo gledajući vojnu invaziju, dok je preko milijun ljudi raseljeno.
U zaključku se određuje da je Tony Blair prenaglasio svoju sposobnost utjecaja na američke odnose u Iraku. Kao premijer koji je istesao svoju stranu britansko-američkih 'posebnih odnosa' za vrijeme predsjedničkog mandata Billa Clintona, Tony Blair je smatrao da će se postaviti kao stariji i iskusniji partner Bushu. Stoga se skoro može i žaliti njegova kriva procjena, ali ovo 'skoro' zastaje na tome, s obzirom da je takva pogreška ravna kriminalnom djelu. Svjesno je temeljio svoju akciju na krivim obavještajnim podacima, lažnim izjavama za javnost, nedostatnom pravnom osnovom za vojnu akciju i nedostatnom vojnom pripremom, te ispao u potpunosti ovisan o Bushovim prijedlozima.
Deklasificirana pisma koja je Blair slao Bushu pokazuju infantilnost, pa čak i zaluđenost bivšeg britanskog premijera. U njima je Bushu pisao da je napad na Irak trenutak kada se može definirati međunarodna politika za iduću generaciju, kao istinski poslijehladnoratovski poredak. Njegova ambicija je bila izgraditi globalnu agendu oko koje će se ujediniti cijeli svijet, umjesto da se rastvara na pojedine centre moći koji su međusobno suprotstavljeni. Takvu unipolarnost je Blair vidio kao fundamentalan cilj za širenje vrijednosti slobode, demokracije, tolerancije i vladavine zakona. Europljane je smatrao protuamerički nastrojenim i komentirao da se racionalni ljudi ponašaju vrlo glupavo. Umjesto racionalnosti, zagovarao je brutalnu američku snagu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
