U srcu Afrike kuha se novi rat u već iznimno napaćenom području Burundija. Medijski općenito zanemareno područje ne daje dovoljno podataka o svakodnevnom približavanju ratnog sukoba. Upućeniji govore da je vrijeme za intervenciju međunarodne zajednice u vidu slanja mirovne misije, kao i da se burundijske vojne snage vrate iz mirovne misije u Somaliji i štite svoj narod.
Trenutačna burundijska kriza započela je u travnju 2015., kada je predsjednik Pierre Nkurunziza najavio da će se kandidirati za šefa države treći put. Radi se o neustavnom potezu jer ustav Burundija nalaže da predsjednik može biti biran na dva uzastopna predsjednička mandata. U pokušaju da zaobiđe ustavnu odredbu, Nkurunziza tvrdi da nije bio izabran prvi puta od strane naroda, već od strane parlamenta 2005. Njegov treći mandat bi zapravo trebao biti njegov drugi mandat.
Najava treće kandidature dovela je do izlaska na ulice stotine većinom mladih ljudi. Prosvjedi protiv predsjednika nasilno su suzbijeni. Tada je ubijeno nekolicina ljudi, a na ulicama glavnog grada Bujumbure uveden je policijski sat. Ustavni sud Burundija je 5. svibnja 2015. potvrdilo predsjedničku treću kandidaturu, pod velikim pritiskom vlade. To je ponovno vodilo prosvjedima u kojima je 13 osoba poginulo. Do ponovnog izbora Nkurunzize u srpnju 2015. ubijeno je još 70 osoba, a oporba je bojkotirala izbore. Izbori nisu zaustavili sukob u društvu. Upravo suprotno, vlada je nastavila s kršenjem prosvjeda, uhićenjem svih uključenih, a govori se i o ubojstvima i mučenju. UN je dokumentirao slučajeve masovnih silovanja i masovnih grobnica.
Prema nezavisnim medijskim izvještajima, više od dvjesto tisuća ljudi napustilo je Burundi do listopada 2015., a taj se broj i dalje povećava. UN procjenjuje da je 230 tisuća ljudi pobjeglo iz Burundija uslijed velikih napetosti u zemlji. Važno je naglasiti da su žrtve režima većinom mladi ljudi koji su etnički Tutsiji. Time sukob koji je nastao kao politički konflikt sada prerasta u etnički, a to je iznimno opasno zbog povijesti zemlje. Poruka koju Nkurunziza želi poslati međunarodnoj zajednici jest da je on popularan predsjednik, a da ga mrze samo Tutsiji, odnosno manjina koja žudi za političkom moći.
Otkako je stekao nezavisnost od Belgije 1962., Burundi je bio nestabilna zemlja obilježena ratovima i genocidom. Većinu stanovništva etnički čini narod Hutu (85 posto), dok su manjina narod Tutsi (14 posto) i Twa (1 posto). Zemlja je svoje prve demokratske izbore imala u rujnu 1961. U atentatu je 1965. ubijen premijer Pierre Ngendandumwe, nakon čega su se počeli ubijati Tutsi u gradu Muramuya. Tamo je započeo pakleni krug, kako je to nazvao bivši predsjednik Burundija Pierre Buyoya u svojoj knjizi o nemogućnosti postizanja mira u Burundiju. Od tada se etnički identiteti uzimaju kao način dobivanja i održavanja političke moći, kao i pristupa bogatstvu.
Mir je u Burundi stigao tek 2000., kada je složeni dogovor o miru zapečatio Nelson Mandela. Transformacija iz frakcionaške etnokracije u djelotvornu demokraciju bila je vrlo brza, ali ova čudnovata promjena trajala je tek kojih pet godina, sve dok Nkurunziza nije došao na vlast.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
