Da je na prostoru Zapada već duže vremena na snazi anti-ruska kampanja nije nikakva tajna i to je nešto što se ne može osporiti, vjerovali u nužnost takve kampanje ili ne. Dakako, oni koji vjeruju da je anti-ruska kampanja nužna reći će kako je to ključni element u zaustavljanju tzv. "ruske agresije" koja se, navodno, manifestirala na poluotoku Krimu 2014. Ulaziti još jednom u detalje te priče nema smisla, dovoljno je reći kako su mišljenja oko aneksije, pripojenja ili pak povratka Krima, podijeljena.
Klasična agresija se svakako nije desila - za one koji žele znati što je klasična agresija/invazija mogu svoju pažnju usmjeriti prema sjevernoj Siriji i regiji Afrin u kojoj upravo ratuje turska vojska, a prema izvorima s terena i bombardira civilne ciljeve.
S druge strane postoji Sporazum iz Budimpešte potpisan 1994. kojime se Rusija, između ostalih, obvezala poštivati i čuvati ukrajinski teritorijalni suverenitet i integritet. Kao što se nitko ne bi trebao dvoumiti oko toga je li danas na Zapadu na snazi anti-ruska kampanja, tako isto nema smisla diskutirati je li ovaj sporazum prekršen od strane Rusije - naravno da je.
No, kampanja kojoj svjedočimo daleko je veća od bilo kakvog realnog kažnjavanja Rusije za taj čin. Nadalje, kampanja počiva na nekoliko ideja - prva je ta da će Rusija svakog trena krenuti u osvajački pohod istočne Europe (ako ne i šire), a druga je da Rusija ne žudi samo za teritorijalnom ekspanzijom već zbog nekog razloga želi potkopati i uništiti cijeli Zapadni demokratski sistem aktivno se uplićući u strane predsjedničke i parlamentarne izbore.
Ono što se pak stvarno krije iza ove kampanje je višestrani pokušaj nanošenja štete Rusiji u trenutku kada se ona, još jednom, počela postavljati kao rival SAD-u, naročito u svijetu geopolitike.
Jedan od glavnih ciljeva te kampanje, koja se oslanja u potpunosti na medijsku volju da je prenose čim šire, je nanijeti Rusiji ekonomsku štetu vodeći se pretpostavkom da nećete željeti trgovati s nekime tko je na takom lošem glasu.
Dakako, potpuno izolirati Rusiju trgovinski je nemoguće jer, kao prvo, Europa bi se smrzla bez njihovog plina. Nadalje, oni koji od trgovanja s Rusijom ostvaruju profit neće tek tako okrenuti leđa, što god da se desilo na Krimu. Za njih su tu pak ekonomske sankcije, izglasane u Washingtonu i Bruxellesu, koje imaju za cilj "fizički" spriječiti suradnju s Rusijom, barem na određenim područjima.
Iako su pojedine na to pristale nevoljko, sve EU članice moraju se pridržavati nametnutih sankcija. Očekivano, one koje pritom najviše gube postaju sada sve glasnije u zahtijevanju ukidanja istih - jedan od primjera je Njemačka, barem dio njemačke poslovne klase, no ta tiha pobuna neće voditi nigdje dok je za kormilom kancelarka Merkel.
U isto vrijeme od ne-EU američkih saveznika očekuje se da se također, maksimalno, pridržavaju ovog neformalnog projekta ruske izolacije. U principu ti saveznici uvijek su bili oni na koje se moglo računati da će bez previše pogovora slijediti američku vanjsku politiku. No, iznimke se dešavaju, a aktualna iznimka, po svemu sudeći, je Novi Zeland.
Zašto je Novi Zeland iznimka? Zato jer upravo aktivno raspravlja o potpisivanju sporazuma o slobodnoj trgovini s Rusijom. Ta vijest će se Rusiji svakako dopasti, što ujedno baca u vodu i ranije iznijetu propagandnu teoriju da Rusija želi dokrajčiti demokratski-liberalni poredak - ovaj novozelandski sigurno im neće smetati.
Kako se to desilo? Kao prvo moramo podsjetiti da Novi Zeland ima novu mladu premijerku - Jacinda Ardern (37) , koja se pak u jednom od svojih prvih javnih nastupa nakon osvajanja vlasti predstavila svijetu s tvrdnjom kako je kapitalizam "nesumnjivi promašaj" koji uništava ljude s niskim primanjima u njenoj zemlji i diljem svijeta. Dakle, riječ je o svakako nesvakidašnjoj liderici (opširnije: Nova premijerka Novog Zelanda, Jacinda Ardern: "Kapitalizam je promašaj - koja je svrha ekonomskog rasta ako ljudi ne mogu imati smislen i ugodan život?").
Njezin ministar vanjskih poslova, Winston Peters, snažno se angažirao oko uspostave slobodne trgovine s Rusijom, unatoč američko-europskim sankcijama, te se zbog toga našao na meti žestoke kritike u Novom Zelandu. No, premijerka Ardern stala je u njegovu obranu ističući kako Novi Zeland treba imati mogućnost zaobići postojeće sankcije kao što su to već učinile i neke druge zemlje.
Lider glavne opozicijske Nacionalne stranke, Simon Bridges, je pak njenog MVP-a Petersa nazvao "apologetom za Rusiju". Već iz ove njegove izjave nazire se stav da se s Rusijom, aktualnom globalnom "babarogom", nipošto ne bi smjelo labavo.
Ministra vanjskih poslova Winston Peters (L), generalna guvernerka Novog Zelanda - predstavnica monarhije, Patsy Reddy (C), premijerka Jacinda Ardern (D) No, Peters ovaj sporazum zapravo već podupire godinama i razgovori su se vodili sve do situacije oko Krima 2014., kada prestaju, a sada je odlučan nastaviti tamo gdje su stali.
U razgovoru za novozelandski list Herald Peters je jučer dao poprilično trezven razlog zašto bi Novi Zeland trebao imati mogućnost ovakve suradnje s Rusijom. Naime, ističe kako pitanja ljudskih prava nisu zaustavila ranije novozelandske Vlade da potpisuju sporazume o slobodnoj trgovini s nekim drugim zemljama te kako stoga Rusija ne bi smjela biti iznimka.
Zvuči logično, naročito ako imamo na umu da su neki od najboljih trgovinskih (i općenito) saveznika Zapada zapravo brutalni represivni bliskoistočni režimi, a i šire (primjerice SAD i dalje njeguje dobre odnose s Mijanmarom unatoč ogromnom progonu etničke Rohingya skupine).
"Govorim o trgovini kao o jednom posebnom prostoru, jer u suprotnome ako smo postali toliko moralni i osuđujući prema svemu ne bismo trgovali s nikime", istaknuo je Peters u svoju obranu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
