Europski čelnici država i vlada dogovorili su se da utrostruče iznos financijskih sredstava za potragu i spašavanje te izdvojili sadašnjih devet milijuna eura mjesečno da zaustave krijumčarenje ljudi na Sredozemlju. Međutim, pravi cilj ove akcije su sami azilanti, koji su žrtva kako vlastitih vlada i nepovoljnih društveno-privrednih okolnosti, tako i izolacionističke europske imigrantske politike. Pitanje je uopće da li Europa ima jedinstvenu imigrantsku politiku ili se radi o prevladavanju nacionalnih interesa.
Svakako su južne zemlje Europske unije pogođene navalom ljudi na svojim obalama, a neke su za to krajnje nespremne – među njima, primjerice, Malta i Hrvatska. Druge zemlje, poput Italije, Grčke i Španjolske već se dulje vrijeme suočavaju s istim poteškoćama. Opasan put preko Sredozemlja oduzima vrtoglavo visok broj žrtava. Prenakrcani ribarski brodovi uzrok su smrti 700 osoba prije par dana, dok je prošlog tjedna nestalo 400 ljudi u moru Libije. Svi su osjetljivi na riječ 'Lampedusa'; u listopadu 2013. više od 360 ljudi utopilo se u moru blizu obale talijanskog otoka. Još gore, u rujnu 2014. 500 migranata je namjerno ubijeno na moru. Teško je uopće reći koliko ljudi godišnje pogine u pokušaju prelaska Sredozemlja. Međunarodna organizacija za migracije u svom izvješću iz rujna 2014. procjenjuje da se radi o 3072 osobe koje su poginule u migracijskom kretanju, što odnosi čak 75 posto svih smrtnih slučajeva migranata na svijetu.
Migranti su u medijama i govorima političara opisani kao žrtve, ilegalci i objekti kontrole. Rješenja za to su tehnička, birokratska, ograničena na upravljanje migracijama. Malo tko želi uopće započeti pitanje zašto tisuće muškaraca, žena i djece riskira svoje živote kako bi se otisnuli na prenakrcanim brodovima preko opasnog mora u potrazi za nadom. I dok su Europljanima migranti oveća skupina istovjetnih ljudi, sami migranti se značajno razlikuju u svojim motivacijama, sposobnostima, iskustvima, željama za putovanjem u Europu.
Ekonomski migranti donose svjesne odluke i radi se većinom o poprilično dobrostojećim osobama koji žele unaprijediti svoj životni standard. Zanimljivo je da većina migranata nisu najsiromašniji slojevi svojih društava. Za put moraju izdvojiti između pet i trideset i pet tisuća dolara. To mogu platiti samo mali poduzetnici koji su prodali svoje radnje ili nekretnine kako bi mogli platiti skupo putovanje. Raste broj osoba kojima je prvi motiv migracije potraga za sigurnošću i zaštitom. UNHCR predviđa jači pritisak imigranata iz Sirije, Iraka, Srednjoafričke republike, Južnog Sudana i drugdje.
Kao odgovor na ova kretanja, Europska je unija pokrenula europsku pograničnu agenciju Frontex, koja ima obvezu implementacije niza politika koje otežavaju ulazak u EU. S malo mogućnosti legalnog ulaska u Europu, tisuće ljudi spremno je riskirati svoj život i uputiti se ilegalnim i opasnim putevima prema zemljama Unije.
Dugogodišnji put preko Gibraltara je uspješno onemogućen, a stvoreni su i privremeni azilski centri na obalama Maroka gdje migranti često ostanu i godinama čekajući povoljno rješenje svog slučaja. Kao alternativa, veći je pritisak stavljen na srednji Mediteran, gdje se često povezuju Malta i talijanski južni otoci ili Otrant kao glavni smjerovi putovanja. Ti su putevi dulji i opasniji.
Nakon nesreće kod Lampeduse, otvorena je misija Mare Nostrum u koju je Europska Komisija uložila oko 30 milijuna eura za spašavanje na moru. Ali ova misija je završena nakon godinu dana kada je Mare Nostrum zamijenjena misijom Triton pod vodstvom Frontexa. Triton djeluje u zoni talijanskih državnih voda, ima male maritimne sposobnosti, te se bavi prvenstveno zaptitom granica i sprječavanjem ilegalnog ulaska, a ne potragom i spašavanjem na moru.
Amnesty International je osudio zatvaranje Mare Nostruma te upozorila da će posljedica biti veći rizik po živote tisuća migranata. I doista, prema istraživanju UNHCR-a, razina smrtnosti povećana je 50 puta otkada je prestao djelovati Mare Nostrum. U istom periodu prošle godine zabilježeno je samo 17 poginulih. Danas, 900 smrtnih slučajeva.
Zatvaranje misije nije uslijedilo zbog financijskih poteškoća. Naime, proračun Frontexa za 2015.povećan je za 16 posto, od 97 milijuna na 114 milijuna eura. Ne, zatvaranje Mare Nostruma je odgovor migracijske politike u Europi, koja se usredotočila na kontrolu granica i upravljanje migracijama. Pojedine zemlje u tome prednjače. Britanska vlada je odbila poduprijeti operacije potrage i spašavanja kao oblik prevencije migrantskih smrti na Sredozemlju, i ustvrdila da bi takva potpora samo ohrabrila dodatne migrante na putovanje. Britanci vjeruju da spašavanje stvara nenamjerni čimbenik povlačenja, te da bi više ljudi bilo spremno riskirati put ako bi znali da ih čeka obučena misija za spašavanje. Talijanska mornarica, s druge strane, izjavila je da će nastaviti s akcijama spašavanja.
Europska je unija u velikoj potrebi pronalaženja zajedničke migrantske politike. Ona se neće dogoditi ako će se nastaviti potpuna šutnja Francuske, ograničena potpora Njemačke i izravno protivljenje Velike Britanije. Pitanje migranata ne mogu rješavati samo Italija, Latvija, Malta i još poneka europska zemlja, uključujući i Island koji nije u Europskoj uniji. Nedavni uspješan prvi korak prema tome bio je pokušaj talijanskog premijera Mattea Renzija da dobije potporu Komisije, u kojoj sjedi i njegova bivša ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini. Njima je jasno da problem ne može riješiti misija potrage i spašavanja, već dugoročna i sveobuhvatna politika Europske unije.
Vojna spremnost protiv krijumčara ljudima neće zaustaviti val ljudi koji pokušava preći Sredozemno more. Oni su ovdje pravi trgovci, osluškuju odnos potražnje i ponude. Potražnje za prelaskom u Europu je velika jer Europska unija sve više ograničava mogućnosti azila. Crno tržište cvijeta jer ljudi će bježati preko Sredozemlja sve dok im je to jedina šansa za bolju budućnost. Da bi se zaustavila opasna praksa bježanja uz pomoć krijumčara, Europska bi unija trebala ponuditi humanitarne vize i usmjeriti financijska sredstva prema legalnom načinu dolaska u Europu nasuprot resursima za Frontex.
Uz to je potrebna stabilizacija dugačkog koridora koji seže od Libije i Palestine, Sirije, Afganistana i Iraka preko Roga Afrike, sve do Konga, Nigerija i Malija. Ovaj koridor čini najveći dio migrantske populacije koji u putu preko Sredozemlja vidi svoj spas.
Početak je takve politike u Libiji, gdje od pada režima Muamera Gadafija praktički ne postoji državna vlast. Sarkozy i Cameron izveli su NATO-ovu akciju, ali uobičajeno nisu ostali u zemlji kako bi osigurali miran prijenos vlasti, već su ostavili iza sebe manjak komunikacija i devastirano gospodarstvo, kao stvoreno za rast crnog tržišta krijumčara ljudima. Kako se ne nazire kraj libijskim nedaćama, upravo će ova zemlja i dalje biti glavnom lukom ukrcaja ilegalnih migranata prema Europi.
Iz perspektive Europske unije, Tunis i Egipat bi se trebali uvrstiti među zemlje koje nadziru sjevernoafričku obalu i presretaju brodove. Europljani bi u ovim dvjema državama htjeli izgraditi centre za migrante i azilante gdje bi se proces izdavanja azila i viza mogao obavljati. Oni koji bi imali uspješni postupak, mogli bi bez straha preći u neku od zemalja Europske unije.
Za ove se centre predviđa i pronalaženje poslova. Inicijative financirane Europskom unijom mogli bi upozoriti na mogućnosti zapošljavanja u područjima za koje postoje potrebe. Ovakvo rješenje pomoglo bi stvaranju legalne i redovne mobilnosti, ali je teško očekivati da će i pola postojećih migranata moći imati koristi od takvih centara. Među ostalim razlozima, ova tvrdnja može biti plauzibilna i stoga što bi migranti mogli lakše dobiti poslove na crno ili poslove s daleko manjom plaćom nego što bi EU pravila to dopustila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
