Budimpeštanski gambit: Trump i Putin još jednom mimo Kijeva i Bruxellesa - kompromis koji može ugasiti najopasniji rat ili zadnja rampa prije velike eskalacije?
Sastanak Trump–Putin u Budimpešti nije samo još jedan redovni "krug" pregovora, već test koliko je europski kontinent spreman priznati da se rat u Ukrajini ne može okončati bez izravnog dogovora Washingtona i Moskve. Simbolika je moćna: ruski predsjednik ponovno dolazi u europsku metropolu, i to u državu članicu EU i NATO-a koja se otvoreno predstavlja kao "otok mira". Još važnije, za stol ne sjeda nitko iz Kijeva ni Bruxellesa. To nije puka protokolarna opaska, nego poruka – o budućnosti rata odlučivat će dvije sile koje jedine u ovoj priči posjeduju dovoljno poluge da ga zaustave ili produže.
Je li ovo, onda, tek jedan pokušaj u nizu ili posljednje stajalište prije velike eskalacije? Obje dinamike stoje paralelno. S američke strane Trump mora pokazati pomak nakon jalovog susreta na Aljasci u kolovozu, obećao je brzo okončanje rata i sada mu vrijeme politički curi. S ruske strane, Putinu odgovara kanal koji zaobilazi europske moralne propovijedi i svodi stvar na hladan razgovor o linijama, sankcijama i sigurnosnim garancijama. Ako Budimpešta ne iznjedri barem okvir prekida vatre, opasnost eskalacije raste: još razornije oružje na ukrajinskoj strani, dublji zahvati ruske infrastrukture po dubini i šire geopolitičko trganje krhkog poretka u Europi.
U tom je kontekstu Trumpova prijetnja da bi Ukrajini mogao poslati krstareće rakete Tomahawk bila precizan signal, ali više kao poluga nego stvarna najava. To je dobro poznata Trumpova metoda: prvo stvoriti dojam spremnosti na naglo zaoštravanje, a potom, nakon telefonskog razgovora s Putinom i dogovora o novom formatu, ublažiti ton i pretvoriti prijetnju u ulog na pregovaračkom stolu. Tomahawci bi, naravno, promijenili arhitekturu rata i otvorili niz novih rizika, ali upravo zato su korisni kao taktička strašila. Ako im je svrha bila nagovoriti Moskvu na susret i ispitivanje "zamrznutog" rješenja, svoje su odigrali.
Zašto bi ovaj krug bio drugačiji od Aljaske, gdje se nakon silnog publiciteta ništa nije dogodilo? Prvo, format i mjesto nisu trivijalni. Budimpešta nije "neutralna" u zapadnjačkom smislu – ona je politički prostor u kojem je dopušteno izgovoriti zaključke koje ostatak EU-a izbjegava: da je vojna strategija iscrpljena, da sankcijski maksimalizam nije doveo do kapitulacije Moskve i da se Europu ne može pacificirati bez priznanja ruskih sigurnosnih crvenih linija. Drugo, kanal je razrađeniji. Uslijedilo je više uzastopnih, dugih razgovora dvoje lidera, oko stola stižu ljudi koji mogu trgovati: Rubio i Lavrov kao predradnici, a potom kratka, zatvorena dionica jedan-na-jedan. Treće, politička ekonomija Europe sama gura prema ishodu: inflacija, energenti i industrijska erozija proizveli su tihi pristanak mnogih vlada da "neka Amerikanci to s Rusima završe".
Naravno, prepreke su poznate. Dugo se već ponavlja mantra da "pregovora nema jer Zelenski ne želi pristati na ruske ustupke". To je djelomična istina: Kijev ne želi potpisati papir koji bi legitimirao bilo kakav gubitak teritorija. No realnu zapreku danas čini Europa – ne kao homogeni blok, nego kao skup utjecajnih prijestolnica i interesnih slojeva koji Kijev guraju u kontinuirano iznurivanje Rusije, uvjeravajući se da vrijeme radi za njih. Industrija naoružanja i sigurnosne birokracije preko Atlantika u tome vide i dugoročni poslovni model i geopolitički cilj. Budimpešta taj narativ potkopava. Ako se dvije najveće poluge dogovore o prekidu vatre i zaustavljanju dotoka najosjetljivijih sustava, Bruxelles i istočnoeuropski jastrebovi odjednom više nemaju kontrole.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
