U svijetu danas postoji niz kriznih žarišta, lokacija na kojima se događaju ozbiljna "naguravanja" velikih sila, prostora na kojima se odmjeravaju snage, često ipak dovoljno oprezno da stvar ne izmakne kontroli, no tko može reći da su akteri toliko obazrivi prema ostatku svijeta da im se neće potkrasti neka pogreška, kriva procjena?
Jedna stvar je sigurna, od svih tih žarišta najopasnija su ona gdje velike sile prilaze jedna drugoj vrlo blizu, same, ne putem posrednika. Recimo situacija u Ukrajini nije toliko opasna dok se na istom bojištu ne susretnu ruske i NATO snage - sve dok SAD i Rusija upravljaju situacijom putem posrednika, odnosno dok Rusija pomaže pobunjenike, a SAD naoružava i trenira ukrajinsku vojsku, žarište će biti krizno, ali ne i toliko opasno da možemo očekivati direktan sukob titana.
I aktualna politička kriza u Makedoniji je neugodna jer imamo direktan širi sukob između SAD-a i Rusije, ali ni tamo nema nekog straha da će se desiti velika eskalacija, onakva od koje bismo se mogli zabrinuti za globalnu stabilnost.
No, kada bi recimo NATO pakt (produžena ruka američkog vojnog utjecaja u Europi i šire) ušao u Ukrajinu, odnosno kada bi se ruska i NATO vojska morala gledati kroz nišan u kontekstu postojeće krize, to bi bilo iznimno opasno. Zašto? Ne zbog toga što su politike SAD-a i Rusije nužno zainteresirane za obostrano uništenje (nadajmo se da takve političke struje nikada neće zavladati velikim silama), već zbog činjenice da svaki veći oružani incident u ovakvim napetim situacijama može izazvati lančanu reakciju. Zapitajmo se, koliki je put od, recimo, greškom srušenog vojnog zrakoplova i automatske naredbe pune odmazde zbog "početka rata"?
Govorimo o nuklearnim silama koje si kronično ne vjeruju i uvijek misle da druga strana priprema nokaut na ovaj ili onaj način. Da stvar bude gora, to je vjerojatno i točno - ne želi Rusija kolaps SAD-a niti SAD želi kolaps Rusije, ali žele mijenjati snagu svog rivala, u to nema dvojbe. Rusija želi jedan slabiji SAD koji će biti prisiljen na kompromise, dok SAD želi Rusiju koja nipošto nema dovoljno snage da ih prisiljava na kompromise.
No, sukob između Rusije i SAD-a do nedavno je bio jedini veliki potencijalni sraz oko kojeg je svijet trebao strahovati. Danas se počinje nazirati još jedan - onaj između SAD-a i Kine.
Kina je, kako i znamo, ekonomija iznimno brzog rasta. Mada se u zadnje vrijeme često govori o kineskom ekonomskom usporavanju, što je točno, to su i dalje brojke na kojima im zavidi gotovo cijeli svijet. Očekuje se kako će kineska ekonomija ove godine rasti za 7%, dok bi u 2016., prema prognozama, trebala rasti za 6,8%.
Taj ogroman rast uvelike se može zahvaliti prirodi kapitalističkog tržišta, odnosno kompanija koja su uvijek u potrazi za jeftinijim načinima proizvodnje, jeftinijom radnom snagom. SAD je nekoć bila proizvođačka sila, ali zadnjih godina sve veće kompanije svoje proizvodne pogone su prebacile u Kinu (ili drugdje u Aziju). Koliko je to donijelo sreće stanovnicima Kine i Azije poprilično je diskutabilno. Ako gledamo samo šturu statistiku, onda je točno da je ovim otvaranjem prema tržištu (Kina je još uvijek formalno "socijalistička" zemlja, mada to već duže vrijeme nema pravog značenja) Kina ekonomski napredovala, no u mnogim slučajevima je taj napredak stvoren na znoju, muci i jadu potlačenih radnika koji su se morali podrediti takvoj novoj stvarnosti (jedan od primjera: Sjaj i pakao Apple proizvoda: surove kineske tvornice, masovna samoubojstva i globalna eksploatacija).
No, bez obzira na način na koji je Kina postala to što jest, gledajući na tu činjenicu iz perspektive geopolitike, Kina je danas na korak da postane najveća ekonomska sila svijeta (po nekim pokazateljima već i jest). Kako se to odrazilo na SAD? Naime, upravo je američki kapital na neki način i stvorio tu moćnu Kinu prebacivanjem svojih proizvodnih pogona tamo. SAD je stoga danas zemlja u kojoj je daleko teže pronaći stalan i stabilan posao, a klasne razlike su naglo eskalirale, tj. jaz između bogatih i siromašnih se dodatno povećao i nastavlja se povećavati.
Američki kapital ostvaruje profit i nije ih nužno briga za stanje nacije, no nije nužno samo transnacionalni profit jedini faktor koji utječe na američku politiku (mada je snažan). SAD je ipak kao nacija polazna točka za brojne vodeće svjetske korporacije i njima treba snažno uporište, odnosno dominantna SAD.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
