Američki predsjednik Barack Obama dao je jučer intervju za popularnu emisiju "60 minutes" na kanalu CBS. Pritom se osvrnuo na niz aktualnih tema, posebno se fokusirajući na početak američkih zračnih napada u Siriji i Iraku, kao i pitanje Ukrajinske krize.
Rekao je kako su američke obavještajne službe podcijenile aktivnost ISIL-a u Siriji, dok su isto vrijeme precijenile mogućnosti vojske u Iraku. Za Siriju ističe kako je postala centralno mjesto okupljanja džihadista iz cijelog svijeta. Činjenica da se to desilo zbog upravo američkih napora s ciljem destabilizacije sirijske vlasti, Obama - dakako - ne spominje.
Pojedini dijelovi intervjua zanimljivi su u svrhu davanja jednog šireg osvrta o odnosu medija i izvršne vlasti u SAD-u. U nekim segmentima Obama govori što misli, dok u drugima ponavlja čvrste agende koje su poprilično medijski formirane.
Još malo američke izuzetnosti
Tu je i uvijek prisutan dašak ideologije američke izuzetnosti na koju Obama u zadnje vrijeme poprilično pazi. Štoviše, čak bi se moglo reći da Obama koristi ovu retoriku intenzivnije otkako je upravo ta ideologija prošle godine bila predmet kritike ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je u tekstu za The New York Times poručio kako je "opasno vlastitom narodu govoriti da je izuzetan".
U intervjuu za CBS, koji je emitiran sinoć, Obama je upitan kako to da, unatoč činjenici da je anti-ISIL ipak koalicija, većinu napada ipak izvršava SAD? Na to Obama ističe: "To je uvijek slučaj. Amerika je ta koja vodi. Mi imamo kapacitete kao nitko drugi. Naša vojska je najbolja vojska u povijesti svijeta, a kada se dese problemi bilo gdje u svijetu, ne zove se Peking, ne zove se Moskva, zove se nas".
Zanimljivo je kako u toj izjavi zapravo ništa, generalno, nije ni sporno. Američka vojska je svakako najsnažnija vojska u povijesti svijeta, ali da je se uvijek zove... ne baš. Zna ona često doći i nepozvana, pa kao i sada u Siriji gdje su eksplicitno poručili kako ulaze u zemlju bez odobrenja Damaska.
Mogao bi netko eventualno pozvati Moskvu i Peking, ali bi vjerojatno upravo tada SAD stvorio najveću "frku". Što da je Vlada u Damasku pozvala rusku vojsku da uđe u zemlju i pomogne im u ratu protiv terorista, zar bi Washington to mirno promatrao?
Obama raspolaže s činjenicama, a činjenica jest da mnogi - ne baš svi - svakako zovu Ameriku u pomoć kada im zatreba. No, kada je Irak, njihov saveznik, pozvao da im hitno pomognu zaustaviti ISIL, pomoći nije bilo - SAD su prvo inzistirali na političkim promjenama u Bagdadu. Jedina konkretna pomoć stigla je tada, u najtežim danima, od Rusije i Bjelorusije koje su odmah po zahtjevu poslale svoje zrakoplove iračkoj vojsci. To je također nešto što Obama - dakako - ne spominje. Činjenice koje mu idu na ruku Obama dodatno augmentira i prekraja ih na način da se stvar u konačnici svede na "mi smo najbolji, bravo za nas".
Dobro, to ni nije toliko politički bitno koliko izgleda - Obamina popularnost je u opadanju pa mora povremeno koristiti retoriku koju Amerikanci uvijek vole slušati. Na kraju krajeva, Barack Obama ipak je političar.
Konfrontacijske medijske tendencije
Kada govorimo o Obami, njegove izjave ni nisu toliki problem, štoviše, gledajući u cjelini dosta njegovih izjava se svodi na retoriku koja u konačnici ipak završava jednom diplomatskom de-eskalacijom, a ne ratnim pokličom. Znatno veći problem predstavlja jedan čvrsti medijski pritisak upravo na njega, a on istome odolijeva tek povremeno, kako u retorici tako i u postupcima. To su neke stvari na koje ćemo se danas osvrnuti jer odnos između američkih medija i američke vlasti ključan je za šire razumijevanje američkih poteza na globalnoj sceni.
Već neko vrijeme se osjeća jedan zabrinjavajući trend. Sjetimo se prošlogodišnje velike krize oko Sirije kada se stvorio veliki pritisak za pokretanje američkog napada na sirijsku vojsku i vlasti. Taj napad u konačnici je obustavljen na način da je SAD prihvatio eliminaciju sirijskog kemijskog oružja, u dogovoru s Rusijom. Rat je izbjegnut, koja je bila medijska reakcija? Krajnje negativna - zbog toga poteza Obama nije dobio niti jedan pozitivan bod u vodećim američkim medijima, već samo kritike, a naročito sada kada mu se stalno spotiče da je zapravo on na neki način kriv zbog ISIL-a jer da je samo na vrijeme eliminirao Assada, sada se sve ovo navodno ne bi dešavalo.
Postaju li mediji agresivniji od politike i koliko je to zapravo opasno za svijet? Postaju i poprilično je opasno. Sirija je samo jedan primjer. Pogledajmo situaciju u Ukrajini - isti medijski kartel (pod "kartel" mislimo na globalne medije koji mada su navodno nezavisni jedan od drugog, za neko čudo, pišu krajnje sinkronizirano) jako je hladno dočekao primirje u Ukrajini, prekid patnje ukrajinskog naroda. Bez imalo pozdrava, bez imalo suosjećanja za žrtve tog tragičniog rata - samo još agresivnija retorika je bila prisutna, velika upozorenja kako je ovo sve samo "ruski trik" te kako Moskva koristi primirje za regrupiranje prije daljnjeg napada na Ukrajinu, Europu... tko zna što već ne.
To su sada već trendovi koji postaju itekako vidljivi i moraju se adresirati. Prateći medijsku retoriku i retoriku političara, postaje jasno da je ona medijska postala agresivnija, više sklona konfrontacija, dok bi u suštini moralo biti obrnuto.
Interpretacije i sektaštvo
Osvrnimo se prije toga još na neke dijelove jučerašnjeg Obaminog intervjua za CBS. U jednom segmentu intervjua voditelj, Steve Kroft, upitao ga je smatra li pomalo kontradiktornim činjenicu da SAD sada napada Assadove neprijatelje dok u isto vrijeme poziva na rušenje Assada. "Prepoznajem kontradikcije u jednoj kontradiktornoj zemlji u kontradiktornim okolnostima. No, nećemo stabilizirati Siriju pod vodstvom Assada jer suniti u Siriji smatraju kako je Assad izveo strašne zločine", rekao je Obama svega nekoliko minuta nakon što je izjavio kako je problem regije u tome da "mladi ljudi više gledaju na to tko je sunit, tko šijit, umjesto da ih brine da li dobivaju dobro obrazovanje".
Obama nastavlja: "Svijet je vidio te zločine. Stotine tisuća ljudi je ubijeno. Milijuni su raseljeni. Dakle, za dugoročno političko rješenje, da bi Sirija ostala ujedinjena, nije moguće da Assad predsjeda tim cijelim procesom. S druge strane, kada je riječ o izravnim prijetnjama SAD-u, skupine kao što su ISIL, Khorasan, i slične, sve je to povezano, ali postoji veća zabrinutost oko njih i po tom pitanju se treba djelovati".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
