Sukob u Ukrajini često se prikazuje kao ruska agresija prema navodnoj zoni privilegiranog interesa Moskve. Dakako, to je stvar čistog kuta gledanja, jer da nastane velika protuamerička politika u Sjedinjenim Državama bliskoj državi, očito bi se i tamo našla američka vojna čizma. Nikaragva je samo jedna od takvih povijesnih pokazatelja. Rusija reagira istovjetno, pa tako se bori i za svoje interese u Ukrajini. Sve se to vrlo pomno prati u Bjelorusiji, zemlji koja je u čvrstom savezu s Rusijom, te nema financijskih resursa koji bi pružali neovisnu sigurnosnu politiku. Istovremeno se Minsk boji zbog svojih postignutih međunarodnih napredaka i svoje uloge kao teritorija koji fizički štiti Rusiju od nasrtaja iz Europe, baš kao što je to Bjelorusija bila u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Vojna doktrina Republike Bjelorusije, usvojena 2016. godine, priznaje ujedinjenu obrambenu doktrinu Bjelorusije i Rusije, te članstvo zemlje u Organizaciji povelje kolektivne sigurnosti, kao temeljno jamstvo sigurnosti zemlje. Bjeloruska vojna suradnja s Rusijom također se provodi kroz sporazum o zaštiti granice iz 2009., a koji je na snagu stupio 2012. godine. Sporazum se dotiče raznih oblika vojne suradnje, među ostalim i zajedničkom sustavu protuzračne obrane iz 1995. Svake godine, Minsk i Moskva izvode niz zajedničkih vojnih vježbi, a najvažnije su Zapad i Štit unije. Ove vježbe se mijenjaju svake godine i glavni su ispit za Regionalne združene snage Bjelorusije i Rusije. Prema ugovoru iz prosinca 1999. godine o osnivanju Unije, Bjelorusija i Rusija bi trebale pratiti dogovorno vanjsku i sigurnosnu politiku, te jamčiti integritet granica Unije. Obje zemlje su predane održavanju učinkovitih operativnih snaga, što daje Bjelorusiji mogućnost korištenja zajedničke vojne infrastrukture i ostalih obrambenih logistika Unije.
Zapravo, to korištenje je detaljizirano u dokumentu koju su Minsk i Moskva potpisali u studenom 2017. godine, prema kojemu zaštita baza na bjeloruskom teritoriju i dobava oružja koje koriste ruske vojne snage u slučaju prijetnje Uniji ili otvorenog rata spada pod odgovornost ruskog Ministarstva obrane. To znači, ukoliko Rusija uvidi bilo koju prijetnju, pod bilo kojim kriterijem, može razmjestiti tehničke sigurnosne baze u Bjelorusiji. Iako se Minsk morao s time složiti, Aleksandar Lukašenko počinje promišljati nije li to bio njegov pogrešan korak.
Iz ruskog gledišta, Bjelorusija je vrijedan vojni saveznik. Zahvaljujući zemljopisnoj poziciji, Rusija može započeti sve svoje obrambene aktivnosti spram zapada 540 kilometara zapadnije od svojih granica. Rusija ima također velike vojne instalacije na bjeloruskom teritoriju, kao što je radiolokacijska postaja u Hancavičima, koja nadgleda gornje slojeve atmosfere i bliski svemirski prostor u nadzoru bilo kakve aktivnosti sa zapadne strane. Time je Rusija u svojoj susjednoj zemlji uspostavila rani sustav upozoravanja od projektila. U Vilejki, blizu Minska, nalazi se i komunikacijsko središte za nuklearne podmornice. S obzirom da Rusi smatraju Bjelorusijom područjem privilegiranog interesa, njihova vojna prisutnost na bjeloruskom teritoriju ograničava bjelorusku neovisnost u vanjskoj i sigurnosnoj politici otprilike kao što NATO ograničava većini svojih članica slobodu neovisne vanjske politike (Turska je očita iznimka).
Unatoč naprednoj suradnji s Rusijom, bjeloruske vlasti žele pronaći više neovisnosti od Moskve. Objavljena bjeloruska vojna doktrina iz ljeta 2016. godine bio je izravan odgovor mijenjajućem političkom i vojnom stanju u Istočnoj Europi. Među značajnim prijetnjama, ova doktrina pokušava prilagoditi bjelorusku obranu postojećem međunarodnom poretku, hibridnim prijetnjama i informacijskom ratovanju. Bjeloruske vlasti su svjesne opasnosti s istoka i sa zapada, ali se osjećaju neugodno u srazu između njih, osobito u vidu političke i vojne konfrontacije NATO-a i EU prema Moskvi. Rastuće napetosti između Rusije i NATO-a je već dovelo do povećane vojne prisutnosti blizu bjeloruskih granica. Kao odgovor na rusko jačanje vojne prisutnosti u Zapadnoj vojnoj oblasti, NATO je povećao svoju pripravnost u svojim istočnim susjedima. Stoga je Bjelorusija uvela u svoju obrambenu prisutnost projektilni sustav Polonez, koji može gađati mete do 300 kilometara, a vlada je počela izdvajati sredstva za obnovu svoje flote Su-27 borbenih zrakoplova. Već nekoliko godina Minsk se protivi otvaranju ruske vojne baze na svom teritoriju. Kako je Rusija ponovno aktivirala svoju 689. zrakoplovnu regimentu u Kalinjingradskoj oblasti, čini se da Rusima ionako nije potrebna veća zrakoplovna prisutnost u Bjelorusiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
