Ministri vanjskih poslova Azerbajdžana, Rusije, Kazahstana, Turkmenistana i Irana susreli su se 5. prosinca prošle godine u Moskvi kako bi pokušali dovršiti dogovor o pravnom statusu Kaspijskog jezera, najvećeg jezera na svijetu, koje većina prisutnih zemalja naziva morem. Nakon ovih pregovora, predstavnici Azerbajdžana i Rusije, Elmar Mamadjarov i Sergej Lavrov pohvalili su približavanje stavova pet zemalja. No, konačni dogovor ovako složenog povijesnog pitanja ne donosi rješenje u svim regionalnim prijeporima. Primjerice, otkako se raspao Sovjetski Savez, obalne države imaju drugačija i proturječna razmišljanja i stavove o demarkaciji granica na Kaspijskom jezeru (osobito Iran i Turkmenistan), te izazivaju azerbajdžansko pravno vlasništvo energetskih polja na 'otvorenom' moru.
Mnogi otoci na azerbajdžanskoj obali imaju velik geopolitički i gospodarski značaj zbog potencijalnih naftnih i plinskih rezervi. Otoci Bulla, Pirallahi i Nargin, koji imaju i bivše sovjetske baze, nalaze se u zaljevu Bakua i važni su naftni izvori. Raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem ove regije ulaganjima međunarodnih naftnih kompanija dolazi se do ključnog problema daljnjeg razvoja regije, a to je status Kaspijskog jezera i utvrđivanje pomorskih granica između pet zemalja.
Nakon susreta ministara, iransko Ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je bilo kakve promjene u iranskoj poziciji oko demarkacije unatoč toga što bi takav stav otežao regionalne dogovore, osobito s Azerbajdžanom i Turkmenistanom. Prema riječima zamjenika šefa azerbajdžanske diplomacije Halafa Halafova, pregovori s Iranom i Turkmenistanom oko kontroverznih naftnih i plinskih polja na Kaspijskom jezeru tek trebaju donijeti plodove, ali je dodao kako će eksploatacija tih polja biti riješena u skladu s međunarodnim zakonom. Nije sigurno da će Ašgabat i Teheran prihvatiti modificiranu crtu sredine, načelo koje sa sobom nosi i odbacivanje želje za azerbajdžanskim naftnim i plinskim poljima. Stoga, ovi prijepori se možda mogu riješiti bilateralnim dijalogom, ali je vjerojatnije kako će biti potrebna nova konvencija o kaspijskom problemu. Teheran i Ašgabat imali su prethodno maksimalističke pozicije koje su ih ostavile izoliranima od raznih planiranih zajedničkih energetskih projekata na Kaspijskom jezeru. Posljednjih dvije godine, Iran pokazuje želju za povećanom suradnjom s Azerbajdžanom oko nekih pučinskih energetskih polja, ali Turkmenistan je odbio sličan pristup.
Susret u Moskvi je bio više optimističan, jer se puno pričalo o Transkaspijskom plinovodu (TCP), projektu koji kasni desetljećima zbog prijepora na Kaspijskom jezeru. Prve su rasprave krenule krajem 1990.-ih kada se pretpostavljalo da bi TCP mogao godišnje prenositi 30 milijardi kubičnih metara turkmenistanskog plina Europi preko Južnog plinskog koridora, odnosno preko Azerbajdžana, Gruzije i Turske. Time bi se Europska unija oslobodila prevelike ovisnosti o Rusiji i njezinom plinu. No i nakon nove konvencije o Kaspijskom jezeru, Rusija i Iran će se vjerojatno opirati TCP-u, kojega su blokirali zahtijevajući da svih pet priobalnih država prihvate izgradnju plinovoda.
Ruske primjedbe su posebno čudne jer su Moskva i Baku već bilateralno riješili delimitaciju sjevernog dijela Kaspijskog jezera, a TCP se uopće ne bi trebao graditi kroz ruske teritorijalne vode. Azerbajdžan i Turkmenistan drže se načela da priobalne države imaju suvereno pravo slobodne izgradnje infrastrukture u svojim nacionalnim sektorima prije nego li se definira konačni status Kaspijskog jezera. Halafov pritom naglašava kako će izgradnja plinovoda biti dogovorena s onim stranama i državama preko čijeg područja prelazi. Ruske i iranske primjedbe i opiranja stoga se tumače time da bi turkmenistanski plinski izvoz putem TCP-a zaobišao Rusiju i Iran kao tranzitne zemlje i time bi se ugrozio njihov tržišni udio među europskim i turskim potrošačima. TCP bi pomogao konsolidiranju azerbajdžanske geopolitičke važnosti i doveo više stranih energetskih korporacija na Kaspijsko jezero.
Rusija ipak zbori logično zbog tvrdnje kako izgradnja TCP-a može imati negativan učinak na ekologiju Kaspijskog jezera. Istina, to ne radi zbog velike brige za okoliš (na kraju krajeva, izgradnja Sjevernog toka u Baltiku i Turskog toka u Crnom moru imaju podjednake prijetnje za morski okoliš), ali s obzirom na zatvorenost Kaspijskog jezera ova je primjedba dobrodošla. Pravi razlog ruskog odbijanja izgradnje TCP-a je vezan za konkurenciju koju TCP može donijeti Turskom toku. Gazprom je stoga ubrzao ostvarenje Turskog toka kako bi bio gotov prije TCP-a jer bi u protivnom zajednički azerbajdžanski i turkmenistanski plin bio dovoljan za europsko tržište i Turski tok bi postao višak. Ukoliko se Turski tok završi brzo, TCP bi ujedno izgubio geoekonomski značaj. No, ne radi se ovdje samo o ruskim tržišnim udarcima nekadašnjim sovjetskim republikama. Tako Moskva pokušava preprodati turkmenistanski plin Europi po definiranim cijenama, ali time lukavo zapravo smanjuje količine plina koji bi mogli poteći TCP-om. Prije desetak godina, Rusija je htjela istu strategiju koristiti prema Azerbajdžanu kupujući plin s polja Šah Deniz kako bi se smanjile količine koje Azeri mogu sami izvoziti. Moskva pokušava povećati cijene turkmenistanskom plinu, te moli Ašgabat da odbaci TCP i prenese sav plin putem Rusije. Čelnik Turkmengaza Mirat Arčajev je krajem prošle godine najavio kako Turkmenistan može izvoziti plin kroz postojeće plinovode preko ruskog teritorija istočnoeuropskim državama. No, napetosti s Teheranom oko dugova Iranu također sprječava Ašgabat za izvoz energije putem iranskih plinovoda, čime se povećava turkmenistanska ovisnost o kineskoj ruti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
