Mnogi ekonomski stručnjaci rođenjem ekonomike smatraju izdanje knjige Adama Smitha "Bogatstvo naroda" iz 1776. U knjizi njen autor pokušava objasniti zašto i kako neke države postaju bogate i ekonomski napredne, a druge u tome nikako ne uspijevaju. Danas, 242 godine nakon izdanja te znamenite knjige ekonomisti i dalje traže odgovore na ista pitanja. Svi bi željeli biti bogati i uživati u stanju blagostanja, ali mali broj država može doći do tog cilja. Iako postoje bezbrojne teorije što treba napraviti, praksa pokazuje da nije lako postati bogat.
Pri gledaju bogatstva nacija, eksperti uzimaju u obzir najviše kriterije poput visine nominalnog bruto domaćeg proizvoda ili BDP po glavi stanovnika. Ukupni BDP pokazuje koliko je neka država proizvela dobara i usluga u nekom vremenskom periodu, dok BDP per capita pokazuje koliko se taj dohodak u prosjeku dijeli po glavi stanovnika, tj. pokazuje se životni standard. 2017. su prema podacima MMF-a države s najvećim BDP-om per capita bile: Luksemburg (105 000 $), Švicarska (80 000 $), Norveška (74 000 $), Irska i Island (70 000 $), Katar (60 000 $), Sjedinjene Države (59 000 $), itd. Na dnu ljestvice su države poput Malawija (324 $), Burundija (312 $) i Južnog Sudana (228 $).
No i da ne znamo te podatke svi znamo da živimo u svijetu divovskih socijalnih razlika odnosno razlika u dohotku. Prosperitet neke pogađa, a neke zaobilazi. Prosječni građanin SAD-a je 10 puta bogatiji od prosječnog građanina Srednje Amerike, i 40 puta bogatiji od stanovnika najsiromašnijih afričkih država. Nameću su pitanja kako je to moguće?
Desetljećima, a ponajviše tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, ekonomisti su nudili različita objašnjenja koja su se zasnivala na različitim načelima. Ipak, najčešće su navodili razloge kao što su geografski položaj, klima, plodnost tla, bogatstvo prirodnih resursa, kultura, religija, radna etika, ignoriranje ekonomskih postulata i principa i sl. Uz navedene, prvi argument koji je objašnjavao bijedu i siromaštvo odnosno prosperitet i bogatstvo država bilo je znanje. Posjedovanje ili odsutnost znanja tumačilo je zašto je neka nacija bogata ili siromašna. U novije vrijeme pogled na stvar se mijenja. To su najbolje pokazali autori Daron Acemoglu i James A. Robinson u svojem već znamenitom radu "Zašto nacije propadaju". Dvojac iznosi argumente da su glavni razlog uspjeha ili neuspjeha političke i ekonomske institucije neke države. Ekstrakcijske institucije koje se temelje na izrabljivanju, diktaturi, korupciji i netransparentnosti vodećih elita zemlje vode ka siromaštvu. S druge strane, inkluzivne (uključive) institucije koje se temelje na pluralizmu, demokratičnosti, pravednoj raspodjeli rada i dohotka, transparentnosti, vode zemlje ka prosperitetu.
Političke i ekonomske državne institucije oblikuju pobude i namjere svojih građana, političara i gospodarstvenika. I dok ekonomske ustanove oblikuju ekonomske pobude, političke institucije određuju pod kakvim radnim uvjetima će se raditi i kakva će biti ekonomija. Tj. političari i politički procesi oblikuju ekonomsko stanje u zemlji. Uključive institucije potiču radoznalost, kreativnost i slobodu izražavanja na osobnu korist i korist zajednice. One dozvoljavaju sudjelovanje svojih stanovnika u svim gospodarskim aktivnostima. Takve institucije njeguju privatna vlasnička prava, vladavinu prava, otvaranje novih tvrtki i dolazak stranih investitora, i pravedne uvjete u kojima ljudi mogu ravnopravno sudjelovati na tržištu.
Vlasnička prava odnose se na sposobnost ljudi i tvrtki da posjeduju zemlju i kapital. Vlasništvo omogućava ljudima da proizvode, kupuju i prodaju dobra i usluge i da profitiraju iz poslovnih pothvata. Pravo na posjedovanje privatnog vlasništva također uključuje mogućnost prodaje te imovine. Bez sigurnih vlasničkih prava, mali broj osoba će imati želju pokrenuti biznis, kupiti kuću ili zemljište ili investirati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
