U vrijeme sve izraženijeg imperijalizma, a sve oskudnijeg anti-imperijalizma, mnogi su u Rusiji pronašli fragment prkosa te njoj, protiv njene volje, dodijelili ulogu sile koja bi trebala, odnosno koja bi morala, pružiti odlučujući otpor američkom ekspanzionizmu.
Koliko je Rusija bila spremna za takvu ulogu veliko je pitanje. Realno gledajući moglo bi se reći kako se Rusija pripremala na takvu ulogu, no njeni suparnici nisu bili voljni čekati da adekvatno stasa do te faze. Oni drugi, koji su položili svu nadu u nju, sada je više ni ne mogu vidjeti u problemima pa tako često imamo priliku čitati kako je svaki ruski potez ujedno i "majstorski", "šahovski" itd.
Ruski potezi su relativno dobro odmjereni, nisu ishitreni, ali uz svo "šahovsko" mentalno naprezanje Rusija sama ne može voditi bitku protiv suparnika koji raspolaže sa znatno moćnijom "artiljerijom". Stoga problemi Rusije nisu nužno rezultat lošeg vodstva, već stvarnosti u kojoj se ona nalazi.
Pomalo je cinično Rusiji prigovarati zbog činjenice da još uvijek nije provela diversifikaciju vlastite ekonomije znajući kako to nisu procesi koji se provode "preko noći". Naravno, da nekim čudom jest danas bi bila mnogo otpornija na ekonomske udarce koji joj se serviraju prema već detektiranoj Ahilovoj peti.
Točno je da se Rusija dugo vremena oslanjala na "sigurne" sektore, tj. energetiku. Njeni kritičari će reći kako je to dokaz da ogromno bogatstvo i dalje zgrće tajkunsko-oligarhijska klasa, mada ključne kompanije bile pod palicom države. Pritom se sugerira kako je sam Vladimir Putin zapravo neka vrsta "mafijaškog kuma" koji drži sve na okupu.
Možda u tome ima i istine, ali i takva istina proizvod je jednog konteksta koji nas opet vraća na pitanje imperijalizma i (neke vrste) anti-imperijalizma. Što bi bila Rusija bez te klase uz koju se često veže korupcija? Isto pitanje možemo postaviti i u slučaju drugih zemalja - što bi bila Sjeverna Koreja bez svog vojno-autoritarnog dinastijskog režima? Što bi bio Iran bez vrhovne religijske vlasti u rukama ajatole Hamneija? Što bi bila Kina bez potpune vlasti Komunističke Partije?
Sve ove zemlje bile bi tržišno krajnje liberalizirane i lišene svojeg suvereniteta. Što nam to govori? Da je problem dvojak i vrlo teško rješiv. U suštini imamo dilemu - kako provesti unutarnju reformu koja bi dovela do boljeg položaja samog naroda u vidu svih esencijalnih faktora kao što su ljudska prava, zaštita radnika i nužna količina slobode pojedinca, a da u isto vrijeme dobre namjere ne postanu meta eksploatacije već ranije spomenutog intenzivnog ekspanzionizma?
Tko može naprijed da u svom progresu ne postane žrtvom? Možda zaista valja pomno pratiti što će se ovih mjeseci dešavati na Kubi jer Kuba je jedna od vrlo rijetkih zemalja koja je do sada uspjela razvijati unut...
Koliko je Rusija bila spremna za takvu ulogu veliko je pitanje. Realno gledajući moglo bi se reći kako se Rusija pripremala na takvu ulogu, no njeni suparnici nisu bili voljni čekati da adekvatno stasa do te faze. Oni drugi, koji su položili svu nadu u nju, sada je više ni ne mogu vidjeti u problemima pa tako često imamo priliku čitati kako je svaki ruski potez ujedno i "majstorski", "šahovski" itd.
Ruski potezi su relativno dobro odmjereni, nisu ishitreni, ali uz svo "šahovsko" mentalno naprezanje Rusija sama ne može voditi bitku protiv suparnika koji raspolaže sa znatno moćnijom "artiljerijom". Stoga problemi Rusije nisu nužno rezultat lošeg vodstva, već stvarnosti u kojoj se ona nalazi.
Pomalo je cinično Rusiji prigovarati zbog činjenice da još uvijek nije provela diversifikaciju vlastite ekonomije znajući kako to nisu procesi koji se provode "preko noći". Naravno, da nekim čudom jest danas bi bila mnogo otpornija na ekonomske udarce koji joj se serviraju prema već detektiranoj Ahilovoj peti.
Točno je da se Rusija dugo vremena oslanjala na "sigurne" sektore, tj. energetiku. Njeni kritičari će reći kako je to dokaz da ogromno bogatstvo i dalje zgrće tajkunsko-oligarhijska klasa, mada ključne kompanije bile pod palicom države. Pritom se sugerira kako je sam Vladimir Putin zapravo neka vrsta "mafijaškog kuma" koji drži sve na okupu.
Možda u tome ima i istine, ali i takva istina proizvod je jednog konteksta koji nas opet vraća na pitanje imperijalizma i (neke vrste) anti-imperijalizma. Što bi bila Rusija bez te klase uz koju se često veže korupcija? Isto pitanje možemo postaviti i u slučaju drugih zemalja - što bi bila Sjeverna Koreja bez svog vojno-autoritarnog dinastijskog režima? Što bi bio Iran bez vrhovne religijske vlasti u rukama ajatole Hamneija? Što bi bila Kina bez potpune vlasti Komunističke Partije?
Sve ove zemlje bile bi tržišno krajnje liberalizirane i lišene svojeg suvereniteta. Što nam to govori? Da je problem dvojak i vrlo teško rješiv. U suštini imamo dilemu - kako provesti unutarnju reformu koja bi dovela do boljeg položaja samog naroda u vidu svih esencijalnih faktora kao što su ljudska prava, zaštita radnika i nužna količina slobode pojedinca, a da u isto vrijeme dobre namjere ne postanu meta eksploatacije već ranije spomenutog intenzivnog ekspanzionizma?
Tko može naprijed da u svom progresu ne postane žrtvom? Možda zaista valja pomno pratiti što će se ovih mjeseci dešavati na Kubi jer Kuba je jedna od vrlo rijetkih zemalja koja je do sada uspjela razvijati unut...
