U vrijeme sve izraženijeg imperijalizma, a sve oskudnijeg anti-imperijalizma, mnogi su u Rusiji pronašli fragment prkosa te njoj, protiv njene volje, dodijelili ulogu sile koja bi trebala, odnosno koja bi morala, pružiti odlučujući otpor američkom ekspanzionizmu.
Koliko je Rusija bila spremna za takvu ulogu veliko je pitanje. Realno gledajući moglo bi se reći kako se Rusija pripremala na takvu ulogu, no njeni suparnici nisu bili voljni čekati da adekvatno stasa do te faze. Oni drugi, koji su položili svu nadu u nju, sada je više ni ne mogu vidjeti u problemima pa tako često imamo priliku čitati kako je svaki ruski potez ujedno i "majstorski", "šahovski" itd.
Ruski potezi su relativno dobro odmjereni, nisu ishitreni, ali uz svo "šahovsko" mentalno naprezanje Rusija sama ne može voditi bitku protiv suparnika koji raspolaže sa znatno moćnijom "artiljerijom". Stoga problemi Rusije nisu nužno rezultat lošeg vodstva, već stvarnosti u kojoj se ona nalazi.
Pomalo je cinično Rusiji prigovarati zbog činjenice da još uvijek nije provela diversifikaciju vlastite ekonomije znajući kako to nisu procesi koji se provode "preko noći". Naravno, da nekim čudom jest danas bi bila mnogo otpornija na ekonomske udarce koji joj se serviraju prema već detektiranoj Ahilovoj peti.
Točno je da se Rusija dugo vremena oslanjala na "sigurne" sektore, tj. energetiku. Njeni kritičari će reći kako je to dokaz da ogromno bogatstvo i dalje zgrće tajkunsko-oligarhijska klasa, mada ključne kompanije bile pod palicom države. Pritom se sugerira kako je sam Vladimir Putin zapravo neka vrsta "mafijaškog kuma" koji drži sve na okupu.
Možda u tome ima i istine, ali i takva istina proizvod je jednog konteksta koji nas opet vraća na pitanje imperijalizma i (neke vrste) anti-imperijalizma. Što bi bila Rusija bez te klase uz koju se često veže korupcija? Isto pitanje možemo postaviti i u slučaju drugih zemalja - što bi bila Sjeverna Koreja bez svog vojno-autoritarnog dinastijskog režima? Što bi bio Iran bez vrhovne religijske vlasti u rukama ajatole Hamneija? Što bi bila Kina bez potpune vlasti Komunističke Partije?
Sve ove zemlje bile bi tržišno krajnje liberalizirane i lišene svojeg suvereniteta. Što nam to govori? Da je problem dvojak i vrlo teško rješiv. U suštini imamo dilemu - kako provesti unutarnju reformu koja bi dovela do boljeg položaja samog naroda u vidu svih esencijalnih faktora kao što su ljudska prava, zaštita radnika i nužna količina slobode pojedinca, a da u isto vrijeme dobre namjere ne postanu meta eksploatacije već ranije spomenutog intenzivnog ekspanzionizma?
Tko može naprijed da u svom progresu ne postane žrtvom? Možda zaista valja pomno pratiti što će se ovih mjeseci dešavati na Kubi jer Kuba je jedna od vrlo rijetkih zemalja koja je do sada uspjela razvijati unutarnji progres bez da isti postane točka prodora vanjskih okupacijskih snaga. Možda se baš zato Kuba danas osjeća dovoljna iskusna da otpočne dijalog s "mrskom imperijom" bez prevelikog straha.
Sve ove godine su Kubu pljuvali kao "komunističku diktaturu" posve licemjerno ignorirajući njene autentične procese koji nisu bili inducirani već zasebno stvoreni. Primjera je mnogo, od socijalne zaštite do znatnog poboljšanja statusa LGBT osoba na otoku, ponajviše zahvaljujući Marieli Castro, kćerci predsjednika Raula. "Preduhitriti imperijalizam" nije samo pohvalna, već i vrlo mudra taktika.
Upravo ta Mariela Castro, osoba progresivnih ideala kakvu SAD "lovi" po Rusiji da im potkopava Putina za njih, dokaz je koliko autentični procesi guraju i naprijed i grade temelj obrane od revizionizma. Po pitanju pokretanja dijaloga i diplomatskih odnosa sa SAD-om izjavila je: "Nećemo se vratiti u kapitalizam, narod Kube ne želi kapitalizam. U ovome smo već 56 godina... Volimo reći kako smo zemlja u revoluciji, zemlja koja nastoji stvoriti socijalizam. Svi smo mi zajedno dio jedne partije, Komunističke Partije".
Kakve veze imaju izjave Mariele Castro s diversifikacijom ekonomije u Rusiji? U načelu imaju - Kuba ima visoki "obrambeni zid" unutarnjih reformi i moći će, mada je znatno manja i zemljopisno znatno ugroženija, mnogo lakše se uloviti u koštac sa SAD-om (koji i dalje gaji animozitete, samo ih sada rječiti Obama nastoji sakriti) nego Rusija.
Naime, da bi Rusija provela svoju toliko nužnu diversifikaciju ekonomije, morala bi, u najmanju ruku, uvesti određene promjene u svoj postojeći sustav, a to se odnosi i na izvršnu vlast, rusku kapitalističku klasu i političke smjernice. Postojeća nomenklatura, koja obuhvaća sve nabrojeno, teško će se odreći statusa quo koliko god Putin upozoravao, a zaista već godinama upozorava, da je nedostatak ruske ekonomske diversifikacije veliki problem koji bi ih jednog dana mogao skupo koštati.
Što uopće znači diversifikacija ekonomije? Riječ je o širokom pojmu, no u suštini, naročito kada govorimo o Rusiji, onda govorimo o stvaranju prihoda iz sektora koji nisu samo nafta i plin. Širenjem ekonomije Rusija bi mogla puno lakše izaći na kraj s napadima koje upravo sada trpi. Da Rusija ima diversifciranu ekonomiju onda ova "rabota" koju upravo pokreće Saudijska Arabija (vidi: Rušenje tržišta nafte kao poluga za dirigiranje povijesti: Kako Saudijska Arabija koristi svoju ogromnu moć za mijenjanje i kažnjavanje svijeta) ne bi bila za nju toliko opasna. Dakako, Rusija ima veliki potencijal i proizvodi sve i svašta, ali ni u približno dovoljnom kapacitetu da se na te sektore može osloniti u trenutku ovakvih velikih tenzija.
No, ako krene u veliku i brzu diversifikaciju morati će "razvodniti" i postojeću nomenklaturu, morati će dati pristup određenim unutarnjim i vanjskim akterima koji vrlo lako mogu postati protu-nacionalni akteri, jer za iste veleizdaja može biti zaista unosan posao. Zato Zapad ne voli Putina, jer ovaj nije voljan prisustvovati veleizdaji, ali pritom se mora okružiti vrlo dobro obogaćenim oligarsima. Sam, naravno, ne može voditi zemlju poput Rusije, ali nomenklatura koja će čuvati ruske nacionalne interese zapravo će to činiti samo indirektno, jer prije svega čuva svoje veliko bogatstvo proisteklo - nažalost po Rusiju - upravo iz ekonomije kojoj nedostaje diversifikacija.
Putinov prethodnik, tj. njegova "rošada", aktualni premijer Dmitrij Medvedev, još je agresivnije i konkretnije zagovarao diversifikaciju. No, za njegovog mandata na funkciji predsjednika Ruske Federacije već je počelo dolaziti do "sklizanja" nacionalnih interesa. Počeo se graditi američki protu-raketni štit bez adekvatne reakcije, a nemojmo zaboraviti da je i upravo u njegovom mandatu SAD izveo vojno "divljanje" po Libiji, što Putin nije dozvolio da se ponovi u Siriji (i zato, između ostalog, plaća jako veliku cijenu).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
