Radoholizam je vjerojatno jedan od najraširenijih problema, ali statistički neobrađenih, pošto je "normalno" živjeti da bi se radilo. No, radoholizam je ovisnost kao i svaka druga, ali za razliku od ovisnika o alkoholu, drogama ili kocki, ovisnike o poslu okolina uvažava kao vrijedne i korisne, ne shvaćajući kako na taj način ohrabruju i hrane tu bolest. Ono što često maskira problem je natjecateljski duh vremena u kome se ljudi vrednuju prema rezultatima svoga rada i motiviraju da rade što više i što bolje, do nivoa kada to postaje imperativ i jedina mjera nečije vrijednosti. Budući da je ovo socijalno prihvaćen oblik ponašanja, štoviše, da društvo blagonaklono gleda na ljude potpuno predane poslu, često je teško uočiti kada potreba za materijalnom sigurnošću, razvojem karijere i ljubav prema poslu, prerastu u opsesivnu obuzetost.
Radoholizam je vrsta adikcije u kojoj je predmet adikcije rad. Dakle, osoba koja je radoholičar je zadovoljna samo kada radi, njoj je profesionalni život važniji od prijatelja, porodice, intimnih odnosa, čak i vlastitog zdravlja. Ove osobe često ne uviđaju da imaju problem i uporno ga poriču dok ne dođe do očevidnih somatskih oboljenja u vidu različitih srčanih bolesti, čira na želucu i slično. Ovi ljudi nisu nužno karijeristi koji biraju visoko kotirana, glamurozna zanimanja. Radoholičari su podjednako i domaćica koja sumanuto i do besvijesti briše prašinu ili manager koji je već materijalno opskrbio nekoliko generacija iza sebe, ali se i dalje većinu vremena utapa u poslu. Radi se, kao i kod ostalih ovisnosti, o popunjavanju unutrašnje praznine koja dolazi uz osjećaj manje vrijednosti, objašnjava psihologija.
Obrazac radoholičara
Prekomjerno radno vrijeme koje je zbog tržišne utakmice, čak više u tranzicijskim nego u zapadnim zemljama, uvriježeni normativni princip u gotovo svim tvrtkama, doveo je do druge situacije – radoholičarski obrazac ponašanja postao je svojstven i prvotno neradoholičarskim osobama, drugim riječima, ljude se primorava da to postanu. Teško je reći što se nakon nekoliko godina takvog života osobi može dogoditi, ali zasigurno je da dolazi do jednog navikavanja koje može imati štetne posljedice. Istraživanja su pokazala da se čak sam organizam na neki način mijenja, i nakon prestanka takvog načina života on je i dalje usmjeren na traženje izvora napora. Tako, primjerice, slobodno vrijeme radoholičnih osoba uopće nije slobodno, već je pod velikim utjecajem i "zaraženo je" radnim vremenom. Naime, vikendi radoholičara mogu biti pravi pakao jer isti ne znaju što bi sami sa sobom, a zbog toga trpi i cijela njihova obitelj. Kod njih je primaran kvantitet, količina posla koju sebi dodjeljuju, a ne vrsta posla kojim se bave. Oni se poslom ne bave, nego u posao bježe.
Potrebno je razlikovati radoholičare od ljudi koji stvarno vole raditi, koji poslu pristupaju s entuzijazmom, kreativnošću i koje posao zaista ispunjava. Za razliku od njih, radoholičari nemaju pozitivan emocionalni odnos prema svom poslu, ne uživaju u njemu već su stalno napeti, zabrinuti, ne znaju se opustiti, guše kreativnost perfekcionizmom i stalnim razmišljanjem o ishodu. Oni su po pravilu loši timski igrači jer nastoje kontrolirati druge ljude i tokove informacija. Oni dozvoljavaju da se krizne situacije zahuktaju jer im to pruža mogućnost da se prikažu kao heroji, što ipak ne dovodi do stvarnog napretka u poslu. Kao i sve druge ovisnosti i ovu karakterizira unutrašnja praznina i bijeg od samog sebe. Ove ljude karakterizira izrazito krhko samopoštovanje, koje se gradi jedino na uspjesima i koje je zato podložno sunovratu i lako se vraća svom izvorištu-osjećaju manje vrijednosti.
Radoholizam je progresivan. To znači da je osoba sve više i više opterećena poslom, sve više o njemu razmišlja, dok konačno njime ne zamijeni sve sfere života. Posljedice prvo primjećuje krug poznanika za koje se više ne može odvojiti vrijeme, a vrlo brzo zatim, zapostavlja se krug najbližih prijatelja, obiteljski život se zanemaruje, kao i briga o svom psiho-tjelesnom zdravlju. Vremenom se dogodi i ono čega se radoholičari najviše boje, često ostaju bez posla. Često dolazi i do zdravstvenih posljedica koje osobu onemogućavaju da se dalje bavi dotadašnjim poslom. Psihički znaci radoholizma su česte glavobolje, umor, bol u prsima, zadihanost pri najmanjem naporu, tikovi ili vrtoglavica. Također, u ponašanju radoholičara se mogu uočiti česte provale gnjeva, nemir, nesanica, poteškoće s koncentracijom, nemogućnost opuštanja, nestrpljivost i nagle promijene raspoloženja od euforije do depresije.
Ogromna količina stresa i premorenost nekada dovode do nepovratnog narušavanja zdravstvenog stanja osobe. No, poslodavci zapravo vole i stvaraju radoholičare; pohvalama i stimulacijama potpiruju njihovu ovisnost, jer se osoba osjeća važnom i korisnom. Pravi radoholičari nemaju drugih interesa osim svog posla; stopa razvoda među onima koji čitav dan provode na poslu 40 posto je veća od one među osobama koje imaju normalno radno vrijeme, oni negativno utječu i na kolege zbog svojih prevelikih očekivanja. Kao i kod svake druge ovisnosti, ponavljaju destruktivno ponašanje iako čak i znaju da je štetno.
Zanimanje i dokolica
Još je britanski sociolog S. Parker otkrio ovisnost između vrste zanimanja i stupnja zadovoljstva zanimanjem i dokolice. Provodeći niz intervjua došao je do zaključka da određena vrsta zanimanja stvara i određenu vrstu dokolice. Kod zanimanja s vrlo ograničenim rasponom potrebnih sposobnosti i niskim stupnjem autonomnosti, odmor je u izrazitoj suprotnosti od rada. Njegovi sati su izvanredno dugi i svedeni na oporavak od iscrpljujućeg radnog ciklusa i na razbibrigu uz alkohol po kafićima. U drugu grupu svrstao je zanimanja koja ne traže od osobe upotrebu svih sposobnosti i kod kojih se zadovoljstvo traži u plaći ili u uvjetima rada, a ne u samom poslu. Više slobodnih sati takve osobe odvajaju na relaksaciju i aktivno sudjelovanje u obiteljskom životu, s čestim izletima uz neizbježan roštilj, te izvan uredska druženja.
Zanimanja s visokim stupnjem autonomije, zadovoljstvo poslom i osjećaj samoispunjenja stvara slobodno vrijeme koje nije strogo odijeljeno od vremena rada. Izvan propisanih uredskih sati poslovni ljudi pozivaju tako svoje klijente na večeru ili igraju s njima golf, spaja se posao i užitak. Izvanredne aktivnosti svode se i na razvitak osobnosti, odlazak u kazalište, operu, čitanje... Ta spojenost radnog i slobodnog vremena kod ovog tipa zanimanja može djelovati dvojako i uvelike ovisi o tome kako osoba doživljava posao koji praktički živi. Žrtve radoholizma često postaju djeca koja rastu u obiteljima s emotivno nestabilnim odnosima, upravo iz razloga što se lakše usredotoče na radne zadatke i tako nose s bolnim osjećajima, pa taj model prakticiraju odrastajući i podložniji su utjecaju u radnoj okolini da to postanu. Ljudi koji posjeduju osobine perfekcionista i visoki motiv za uspjehom također češće postaju ovisnici o poslu.
Psihologija također kaže kako je radoholičara lakše prepoznati ako razlikujemo i neke njegove tipove: mučenik posao odrađuje savršeno ili ga uopće ne radi. Muči se da počne posao iz straha da ne iznevjeri svoja prevelika očekivanja. Kada se prihvati posla, iscrpljuje se do krajnjih granica. Nisko samopoštovanje ove ljude čini beskrajno zabrinutim, uz stalno samopredbacivanje zbog lošeg ili nedovoljno dobro odrađenog posla. Opterećeni je tip koji nema problem sa započinjanjem posla već sa zaustavljanjem. Ne zna reći ne, ne zna postaviti prioritete ni podijeliti s drugima odgovornost. Preuzima sve na sebe i radi brzo, pa mu se često nehotice događaju male, ali i krupne ozbiljne greške. Spasitelj je, pak, opsjednut detaljima. Ne dozvoljava da projekt bude priveden kraju nego stalno izmišlja nove i nove dodatne zadatke. Misli da nitko ne radi dobro kao on sam ili da ako sam sve ne odradi posao neće ni biti obavljen. Bijeg u posao povezan je s nesposobnošću da se ostvari emotivna bliskost s drugima, pa se mnogi i jave za pomoć tek kada shvate da se sve njihove veze počinju raspadati.
Mračna statistika
Analizirajući navike i zdravstvene podatke više od 600 tisuća ljudi, istraživači s Oxforda su utvrdili da su oni koji rade 55 sati tjedno za trećinu u većem riziku od moždanog udara u odnosu na one koji rade manje od 40 sati. Prekovremeni rad može biti smrtonosan zbog stresa i manjka sna. Stres može dovesti do alkoholizma, što pak može dovesti i do groba. Manjak sna može radnika ubiti posredno kroz povećan rizik od srčanih i bolesti imunološkog sustava, dijabetesa i raka. Ovisnost o poslu može imati i smrtne posljedice. Naime, u Japanu je poznat i priznat od 80-tih godina prošlog stoljeća "Karoshi fenomen" koji opisuje sindrom iznenadne smrti zbog zatajenja srčane funkcije, krvarenja ili suicida, a bez prethodnih upadljivih znakova bolesti, a povezuje se s prekomjernim radom. Osobe koje stradavaju od navedenog sindroma često rade prekovremeno, neovisno je li im taj rad plaćen. U Kini od "sindroma Gualosi", kako se tamo naziva smrt od prekomjernog rada, svaki dan umire oko 1600 ljudi. No, ne umire se i ne obolijeva zbog previše posla samo u Japanu i Kini nego i u SAD-u, Indiji, Meksiku, a i Europi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
