Puno se priča o tome kako će "korona promijeniti svijet zauvijek", to zvuči nekako apokaliptički, ali ne bi trebalo. Činjenica je da puno toga konstantno "mijenja svijet zauvijek", i ova pandemija će, bez sumnje, ali promjene koje ona donosi nisu možda nužno "njene", one su već bile tu, na razmatranju, na svojevrsnoj "klackalici", i sada idu u implementaciju.
Faktor koji je utjecao na to da se promjene oko nas relativno sporo viđaju, recimo tijekom zadnjih desetak godina, je taj koji nas kolektivno, u prosjeku, čini dosta "otpornima" prema promjenama. Rutina je nešto što ljudi generalno vole i veliki stres im stvara kada moraju nešto mijenjati, čak kada je riječ i o najsitnijim stvarima. Tom otporu prema promjeni, koji u modernoj ekonomiji može stvoriti poprilične probleme, pokušava se već dugo "doskočiti" i kroz obrazovanje. Ljude se uči od malih nogu da moraju "prigrliti promjenu", iskoristiti promjenu, biti voljni mijenjati se, adaptirati, i cijeli život posvetiti "učenju" (što je isto drugi naziv za "promjenu").
Nekima je posao osmišljavati te moderne krilatice, ali zaista natjerati ljude na promjenu nije lako. Dobro, ako se promjena percipira kao nešto zabavno onda nije teško - zato svi danas i imaju "pametne telefone" (iako je i tu bilo otpora). Ali kako recimo natjerati nekoga da uvede radikalne promjene u način obavljanja svog posla? Teško. Tu taj posao "odrađuje" aktualna pandemija.
Mogli bismo sastaviti dugačak popis mikro-promjena koje su se već dogodile i koje će se tek dogoditi pod utjecajem ove krize, ali najveći broj istih može se uvesti u jednu kategoriju - online.
Puno toga se počelo prebacivati u virtualnu domenu, ali nakon udara koronavirusa odjednom se sve preselilo online. Do jučer je online narudžba bila uvelike rezervirana za neke stvari, recimo tehničke gadgete, koje ne možete nabaviti u lokalnoj trgovini, pa se naručivalo preko Amazona, Alibabe ili nekog drugog giganta u toj domeni. U svega nekoliko mjeseci online se može naručiti sve - hrana, piće, kućanske potrepštine... i mnogi to i čine. U vrijeme izolacije to je bio često i jedini način nabave. Mnogi su po prvi puta kupili nešto online, a dostavne službe su se velikom brzinom razmnožile kako bi izašle potražnji u susret. Virus sada popušta, barem u Europi, ali već su se stekle neke nove navike, "promjena" se dogodila, a obično kad se dogodi više nema povratka na staro.
Na toliku razinu online trgovanja možda bismo čekali još godinama i godinama, sada smo taj dugački period dobili komprimiran u nekoliko mjeseci.
Metropolis (autor fotografije: vince42 / FLICKR / CC BY-ND 2.0)
No je li to "velika promjena nakon koje svijet više nikad neće biti isti"? Ne zvuči baš tako - ali jest. Zašto? Zato jer eksplozija online prodaje je samo vrh ledenjaka, "događaj" iz kojeg se stvaraju razne druge posljedice, a one će biti sveobuhvatne.
Zaboravimo na trenutak na predmete i okrenimo se uslugama. U ovim mjesecima izolacije milijunima ljudi je rečeno "ako posao možete raditi od doma, radite ga od doma" - i milijuni jesu. Nekima je ta tranzicija bila jednostavna, ako su već navikli, recimo ljudi koji bi se "u firmi" pojavili tek možda dan ili dva tjedno, a ostatak vremena ionako rade od doma. Nekima je pak bilo krajnje stresno, recimo nastavnicima koji su godinama odgađali implementaciju online aspekta školovanja, a sada su morali preko noći nastavu voditi online. U privatnim školama i fakultetima online nastava je nešto što se provodi već niz godina, no u javnim školama to je još uvijek novost. No, kako god teško bilo, i oni su se morali prilagoditi na promjenu. I djeca su se prilagodila na promjenu. Svi su se prilagodili na promjenu.
To ne znači da im promjena paše, ali promjena se dogodila, ona je ostvarena i s njom će se sada dugoročno računati. Tisuće kompanija diljem svijeta upravo izračunavaju koliko im je isplativije imati radnike koji će raditi online od doma umjesto da za njih imaju urede, zgrade, službene automobile... Ali zar nisu mogli te promjene uvesti i ranije? Uvodili su ih, polako, kako tko, bilo je svakako i kompanija koje se nisu žurile s promjenama, a sada su se svi našli u situaciji "prilagodi se ili nestani".
Spomenuli smo online narudžbe, spomenuli smo prebacivanje rada u online prostor. Što je preostalo? Ono ključno - promjene u fizičkom prostoru. Što kombinacija online dostupnosti robe/usluga i odrađivanja posla zajedno mogu stvoriti? Veliku internu seobu stanovnika. Kamo? Iz grada... nekamo.
Zašto ljudi dolaze u gradove? Da bi uživali u alternativnim kazalištima i muzejima? Možda, neki, malo njih - većina dolazi u grad zbog posla (ili obrazovanja, nakon kojeg se nada poslu). Tom nekad neumoljivom i nužnom konceptu urbanizacije sada se sve protivi. Kada posao, pa i obrazovanje, ne bude nužno vezano uz grad, što će ih vezati?
I ovo je nešto što se počelo događati prije aktualne pandemije. Već niz godina, barem u razvijenim zemljama, ljudi se polako iseljavaju iz gradova i odlaze u neke mirnije krajeve. Gdje? Ne nužno "duboko u šumu", ali svakako negdje izvan sjene nebodera i pogleda na beskonačni beton. U male gradiće, naselja, udaljene suburbije...
Grad noću (autor fotografije: Matthias Ripp / FLICKR / CC BY 2.0)
Niz je faktora zašto grad gubi na privlačnosti. Promjene u tržištu rada primarni su faktor, ali ne i jedini. Za mnoge mlade ljude grad je postao nepotrebno skup. Cijene stanova i podstanarstvo je u gradskim centrima "nabijeno" i potpuno u raskoraku sa stvarnošću jer novi stanar/podstanar nije u stanju svojim mjestom boravka toliko promijeniti svoja primanja, ali je zato promjenom mjesta boravka u stanju svoje prihode oporaviti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
