Proteklih dvije godine regija Bliskog istoka bila je u znaku regionalne borbe između sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana. Nedavno održan sastanak na vrhu organizacije Islamske suradnje u Istanbulu pokazao je želju za nastankom tripartitne sunitske koalicije između Rijada, Ankare i Kaira, koja sa sobom nosi mnogobrojne poteškoće u regionalnim odnosima.
Naime, Turska je u potpunosti zahladila odnose s Egiptom, nakon rušenja vlade Muslimanskog bratstva, što poništava saudijsku ideju o ideološkom islamskom jedinstvu pod vodstvom kralja Salmana. To je dovelo do sve politiziranije atmosfere odnosa sunitskih i šijitskih muslimana u širem području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
U trenutku kada Sjedinjene Američke Države propituju pitanje odgovornosti saudijske države u napadima 11. rujna, kao i potpore ekstremističkih ideja i organizacija, sasvim neočekivano pojavila se uloga jedne države, koja stoji na izvoru rješenja panislamske ideje. Ta država je Sudan, a njezin ideolog je nedavno preminuli, vrlo karizmatični, Hasan Al Turabi.
Al Turabi bio je ideolog muslimanskog bratstva, iznenada preminuo u ožujku 2016. godine. Djelovao je u Sudanu, trećoj, najvećoj suverenoj državi u Africi, nakon Alžira i DR Kongo. Sudan se nalazi na geopolitički značajnim obalama Crvenog mora, što je povijesno vezivalo zemlju s arabijskim poluotokom. Ova lokacija vezala je Sudan za globalnu trgovinu europskih imperijalnih sila, posebice nakon završetka izgradnje Sueskog kanala, 1869. godine.
Jedna od najznačajnijih prednosti Sudana jest kontrola pomorskog prolaza prema Bab El Mandebu, tjesnacu koji povezuje Crveno more i Adenski zaljev. Bab El Mandeb bio je područje sraza britanskog, francuskog i talijanskog kolonijalnog carstva.
Sudan je stoga geopolitički i povijesno nerazdvojivo vezan s europskim i bliskoistočnim režimima, te njihovom borbom za kontrolu Nila, Crvenog mora, Egipta i šire regije. Britanski utjecaj odredio je segregaciju sjevernog arapskog i južnog crnačkog Sudana, stvarajući multikulturalno društvo. U njemu se tradicionalno islam širio putevima trgovaca, a ne osvajanjima, zbog čega je islam u Sudanu više sufijskog karaktera.
Kratki uspjeh borbe protiv britanske kolonijalne uprave u 19. st. nadahnuo je nade islamističkih filozofa i aktivista, koji su se htjeli riješiti Zapadu sklonih režima i osnovati islamističku vlast. Sudan je tako postao sjedištem islamističkih djelovanja i stjecište islamističkih ideologija. U kasnijem 19. st. rasla je islamistička filozofska publicistika, često pozivajući na panislamizam i iz sunitskog i šijitskog kuta.
U kasnom 19. st. iranski filozof Džamal Al-Din Asadabadi Al Afghani, već je uspio u oživljavanju islamizma među egipatskim sunitima, šireći poruku panislamizma među brojnim teoretičarima, od kojih se pos...
Naime, Turska je u potpunosti zahladila odnose s Egiptom, nakon rušenja vlade Muslimanskog bratstva, što poništava saudijsku ideju o ideološkom islamskom jedinstvu pod vodstvom kralja Salmana. To je dovelo do sve politiziranije atmosfere odnosa sunitskih i šijitskih muslimana u širem području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
U trenutku kada Sjedinjene Američke Države propituju pitanje odgovornosti saudijske države u napadima 11. rujna, kao i potpore ekstremističkih ideja i organizacija, sasvim neočekivano pojavila se uloga jedne države, koja stoji na izvoru rješenja panislamske ideje. Ta država je Sudan, a njezin ideolog je nedavno preminuli, vrlo karizmatični, Hasan Al Turabi.
Al Turabi bio je ideolog muslimanskog bratstva, iznenada preminuo u ožujku 2016. godine. Djelovao je u Sudanu, trećoj, najvećoj suverenoj državi u Africi, nakon Alžira i DR Kongo. Sudan se nalazi na geopolitički značajnim obalama Crvenog mora, što je povijesno vezivalo zemlju s arabijskim poluotokom. Ova lokacija vezala je Sudan za globalnu trgovinu europskih imperijalnih sila, posebice nakon završetka izgradnje Sueskog kanala, 1869. godine.
Jedna od najznačajnijih prednosti Sudana jest kontrola pomorskog prolaza prema Bab El Mandebu, tjesnacu koji povezuje Crveno more i Adenski zaljev. Bab El Mandeb bio je područje sraza britanskog, francuskog i talijanskog kolonijalnog carstva.
Sudan je stoga geopolitički i povijesno nerazdvojivo vezan s europskim i bliskoistočnim režimima, te njihovom borbom za kontrolu Nila, Crvenog mora, Egipta i šire regije. Britanski utjecaj odredio je segregaciju sjevernog arapskog i južnog crnačkog Sudana, stvarajući multikulturalno društvo. U njemu se tradicionalno islam širio putevima trgovaca, a ne osvajanjima, zbog čega je islam u Sudanu više sufijskog karaktera.
Kratki uspjeh borbe protiv britanske kolonijalne uprave u 19. st. nadahnuo je nade islamističkih filozofa i aktivista, koji su se htjeli riješiti Zapadu sklonih režima i osnovati islamističku vlast. Sudan je tako postao sjedištem islamističkih djelovanja i stjecište islamističkih ideologija. U kasnijem 19. st. rasla je islamistička filozofska publicistika, često pozivajući na panislamizam i iz sunitskog i šijitskog kuta.
U kasnom 19. st. iranski filozof Džamal Al-Din Asadabadi Al Afghani, već je uspio u oživljavanju islamizma među egipatskim sunitima, šireći poruku panislamizma među brojnim teoretičarima, od kojih se pos...
