Američka administracija na čelu s predsjednikom Barackom Obamom poduzela je u zadnje vrijeme neviđene korake protiv Rusije zbog njenog navodnog miješanja u američke predsjedničke izbore. Aktualno državno rukovodstvo Sjedinjenih Država na svom odlasku, opisalo je rusku umiješanost kao 'značajne zlonamjerne cyber aktivnosti' i sankcioniralo šest ruskih individua i pet ruskih entiteta za navodno miješanje u unutarnja američka pitanja. Sankcije također uključuju naredbu da 35 ruskih diplomata napusti Ameriku, a uz to su dvije ruske diplomatske ustanove u Marylandu i New Yorku zatvorene.
Ovdje se nećemo baviti optužbama o ruskoj umiješanosti u američke izbore, je li se hakiranje dogodilo ili nije. Do sada nismo dobili čvrste i nedvojbene dokaze koji bi pokazali da se to zaista dogodilo. No bez obzira na konačni ishod istrage, evidentno je da se iza novih američkih sankcija prema Rusiji kriju dublji razlozi. Zaista mnoštvo je pravih razloga koji su uzrok sankcija, a treba krenuti od povijesnih.
Obamin establišment živi svoje zadnje dane i tjedne na vlasti i u tim posljednjim trenucima žele ostaviti dojam po kojemu će ih pamtiti povijest. Izabrali su ostati do kraja na liniji antirusizma i pružanja otpora 'sili koja nastoji potkopati američke interese svugdje na svijetu', kako je to rekao vođa Republikanaca u Zastupničkom domu američkog Kongresa Paul Ryan. Upravo su optužbe od strane Republikanske stranke da je Obama 'premekan' prema Rusiji još jedan okidač koji je potaknuo Obamu da uvede nove sankcije.
Obama je pri samom kraju svojeg osmogodišnjeg predsjedničkog mandata od kojega se očekivalo da napravi čuda i stvori bolji svijet. Nitko od Johna F. Kennedyja nije imao toliku entuzijastičnu potporu javnosti kao Obama u izbornoj kampanji 2008. Zato mu je sljedeće godine i dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Dobio je prestižnu nagradu 'na kredit' zbog nade koju je pružio svijetu. Premda se takav optimizam danas čini smiješnim i neutemeljenim on je bio donekle razumljiv nakon osam godina Johna W. Busha. Zbog loše Busheve politike, kad je Obama prvi put izabran za predsjednika SAD-a, 4. studenog 2008., sljedećeg jutra djeca u Londonu i drugim gradovima pjevušila su njegovo ime. Na svojim putovanjima u Europi je imao doček poput prave rock zvijezde u prvim godinama svoga mandata.
Ovdje se treba ograničiti na Obaminu politiku prema Rusiji. I ona je u početku dosta obećavala i 2009. došlo je do relaksacije odnosa na liniji Washington-Moskva. Kruna 'reseta' odnosa između dva rivala bilo je potpisivanje sporazuma Novi Start u proljeće 2010. kojim je predviđeno smanjenje nuklearnog arsenala. No, Arapsko proljeće dovelo je do kolizije interesa Amerikanaca i Rusa iako sukobljavanja nikad nisu bila u potpunosti potisnuta.
O američko-ruskom sukobu u Siriji i Ukrajini puno se piše, a pitanje je kolika je tu Obamina uloga? Velika, definitivno. Premda neki smatraju da bi se sukob supersila dogodio neovisno o tome tko bi sjedio u Ovalnom uredu, ne treba podcijeniti značaj Obame. Gledao je na Rusiju kao na regionalnu silu, što je i izjavio u više navrata, i nije uzimao u obzir ruske interese. Rusija Vladimira Putina u uzdizanju uspješno se suprotstavila Obaminoj politici izolacije ('policy of containment'), odnosno Obama je doživio neuspjehe i u Ukrajini i Siriji. Velikim dijelom za kaos i anarhiju u tim zemljama kriv je Obama koji je donosio nezrele i nedovoljno dobre, a ponekad i pogrešne odluke poput forsiranja politika promjene režima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
