Gdje se nalazi Balkan u američkoj vanjskoj politici Donalda Trumpa? Kao i u mnogobrojnim drugim vanjskopolitičkim temama i ovo pitanje vrijedi milijun dolara, osobito kad se pogleda Trumpova hirovitost i prevrtljivost, njegov nejasan stav spram NATO Saveza i drugih tradicionalnih poveznica, otvoreno negativnog stava prema Europskoj uniji, kao i njegovoj podršci jakih i autoritarnih vođa. Zbog toga je teško opisati geopolitički pristup američkog State Departmenta prema Balkanskom poluotoku, vječito nemirnom i potencijalno ratnom području Europe. Čak i u diplomatskom žargonu, Amerikanci nisu postavili ključne osobe u svom koru, pa još nije imenovan zamjenik ministra vanjskih poslova za europska i euroazijska pitanja, već se tim područjem bavi Hoyt Brian Yee, pomoćnik zamjenika. Za vrijeme Obame, zamjenica ministra bila je Victoria Nuland, nekadašnja veleposlanica SAD-a pri NATO-u, koja je zdušno radila na približavanju regionalnih država ovoj vojno-političkoj organizaciji.
Nedostatak važnog i profesionalnog diplomatskog osoblja vodi neugodnim i nepotrebnim eskalacijama i sukobima na terenu. Umjesto diplomata, balkansku politiku Trump vodi davanjem slobode kontroverznim kongresmenima kao što je Dana Rohrabacher koji je u Zastupničkom domu Kongresa javno rekao da Makedonija zapravo i nije država te da se treba podijeliti između Kosova i Bugarske, ili Rand Paul koji se u Senatu usprotivio članstvu Crne Gore u NATO-u. Neki konzervativni kongresmeni također propituju zašto se toliko financijske pomoći daje Balkanu kroz mrežu projekata Otvorenog društva. Takve poluobrazovane spodobe ne znaju da je to ključni oblik soft-power diplomacije američke države kojim se američka agenda ugrađuje u pore lokalnih društvenih i političkih zajednica.
Čini se da je vrhunac odnosa prema Balkanu bio u vidu članaka tzv. stručnjaka za Balkan, osobito onih Timothya Lessa u Foreign Affairs i Johna Schindlera u the Observeru, gdje se propituje mogućnosti promjene granica kao najbolja mogućnost za postizanje trajnog mira na Balkanu. Konačno je reagirao i State Department, ne smogavši više snage slušati slične gluposti i krajnju diletantnost, pa je Senat brzinski prihvatio crnogorsko članstvo u NATO-u, a Hoyt Yee je krenuo na turneju po Balkanu.
Njegov posjet Skopju bio je dovoljan da 'uvjeri' makedonskog predsjednika Gjorge Ivanova da nakon mjeseci natezanja da čelniku bivše oporbe Zoranu Zaevu mandat za sastavljanje nove vlade. Time je Washington (barem zasad) završio dvogodišnju političku krizu u Makedoniji u svoju korist, jer je jasno da su Amerikanci od početka stajali iza Zaeva i makedonsko-albanske veze koja prijeti u konačnici dugoročno i razbijanjem makedonskog jedinstva. Time su se Amerikanci još jednom upleli u unutarnja pitanja neke zemlje, a u slučaju Makedonije nisu razriješili pitanja podijeljene zemlje, slabog gospodarstva i ostataka koruptivnog i klijentelističkog sustava. Nova socijaldemokratska vlada u Makedoniji morat će prvo reformirati sudstvo i procesuirati ono što se može za koruptivne zločine. No, nije vlada ta koja će imati najveću ulogu u makedonskoj transformaciji, već sami makedonski građani uključeni u novu političku kulturu koju financira – pogodite samo – Otvoreno društvo. Razne Šarene revolucije se stoga mogu ponoviti, osobito ako bi se VMRP-DPMNE ponašao vrlo ofenzivno u opoziciji i pokušao na sve načine rušiti slabašnu parlamentarnu većinu nove vlade.
U susjednoj Albaniji, Hoyt Yee je uvjerio oporbenu Demokratsku stranku da odustane od bojkota na nadolazećim izborima 25. lipnja. Dogovor između premijera Edi Rame i vođe oporbe Lulzima Bashe postignut je nakon što je Yee četiri dana pregovarao u Tirani s obje strane. Rješenje za političku krizu u Albaniji dali su prošlog mjeseca čelnik Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta David McAllister i zastupnik Knut Fleckenstein. Tzv. McAllisterov paket je bio temelj za raspravu koja je završila prihvaćanjem određene podjele vlasti. Prema dogovoru između vladajuće Socijalističke stranke i saveza oporbenih stranaka, šest ministara i jedan zamjenik premijera bit će iz oporbene Demokratske stranke, pri čemu će oni zauzeti poziciju ministra pravosuđa, financija, unutarnjih poslova, obrazovanja, socijalne skrbi i mladeži, te zdravstva.
Amerikanci su podržali i nastavak snažne partitokracije u Albaniji prihvaćanjem politički određenih čelnika državnih agencija i tvrtki, pa čak i nezavisnih tijela kao što su pravobranitelji i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva. Dogovor uključuje i zamjenu i sprječavanje osoba s kriminalnim dosjeom da zauzmu javne pozicije, a ujedno je oporba tražila razvoj nacionalnih posebnih snaga za borbu protiv narkomafije. Uz ulazak Crne Gore u NATO, Amerikanci su se pokazali uspješnijima u provođenju svojih namjera od cijelog niza europskih čelnika kao što su Federica Mogherini ili Donald Tusk, pa i uspješniji od mlakog pokušaja Rusije da nešto poduzme u svoju geopolitičku korist na Balkanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
