Autonomija bez sirovina: Kako kineski zahvat nad rijetkim metalima može ugušiti europsku utrku u naoružavanju - na sreću kontinenta
Europa ponovno govori jezikom naoružavanja i "pripravnosti", kao da lekcije iz 20. stoljeća nisu napisane krvlju i pepelom. Bruxelles danas promiče plan Readiness 2030 / "ReArm Europe", uz tvrdnju da će države članice mobilizirati stotine milijardi eura, a već je uspostavljen i novi instrument SAFE – mehanizam zajedničkog zaduživanja od 150 milijardi eura za obrambene nabave. Sama ambicija je golema, apsurd je to veći što se cijeli projekt oslanja na lance opskrbe koje Europa ne kontrolira.
Na najosjetljivijoj točki tog lanca stoje rijetke zemlje/minerali i permanentni magneti – srce pogona modernog oružja, od radara i projektila do dronova i borbenih zrakoplova. Europska komisija otvoreno priznaje da se 98% europske potražnje za magnetima pokriva uvozom iz Kine. Drugim riječima, "strateška autonomija" Bruxellesa za početak ovisi o kineskim rijetkim elementima magnetima.
Pritom je Peking u travnju ove godine pokazao koliko brzo može stisnuti ventil: uveo je kontrole izvoza na sedam rijetkih elemenata i na magnete – mjeru koja izravno zahvaća obrambenu i zrakoplovnu industriju. U listopadu je režim dodatno zaoštren i usmjeren na krajnje korisnike u obrani i poluvodičima, uz stroge licence i zabrane suradnje bez odobrenja države. Za Europu koja najavljuje ubrzano naoružavanje to nije "tehnički problem", nego strukturni kvar.
Nakon višemjesečnih trzavica Bruxelles se okrenuo diplomaciji. Europski i kineski dužnosnici raspravljaju o "općim licencama" koje bi olakšale izvoz rijetkih minerala prema europskim kupcima, dogovoren je i poseban kanal za ubrzano rješavanje zahtjeva. No čak i kada dođe do administrativnog olakšanja, poluga ostaje u Pekingu – licenca se može izdati, uskratiti ili usporiti. To je definicija ovisnosti, a ne autonomije.
Bruxelles zato ističe Krat kao lijek: europski Critical Raw Materials Act postavlja ciljne vrijednosti do 2030. – najmanje 10% potreba iz vlastite eksploatacije, 40% prerade i 25% recikliranja, te ograničenje da ne više od 65% dolazi iz jedne treće zemlje. Na papiru izgleda utješno, u praksi, izgradnja rudnika, rafinerija i tvornica magneta traje godinama, a Europa je desetljeće deindustrijalizacije zamijenila jeftinim uvozom. Ključni projekti poput Solvayevog širenja dosegnut će značajniji udio tek nakon 2030. – prekasno za "žurnu" militarizaciju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
