Prema analizi ekonomskih izgleda za tekuću godinu koju izrađuje Bloomberg, 62 ekonomije svijeta su 'kandidirane' kao zemlje u kojima se očekuje poboljšanje u 2017. u odnosu na prošlu godinu, dok se kod 33 predviđa pogoršanje. Na vrhu liste su Argentina i Brazil, za koje se predviđa ekonomski zaokret iz negativnog u pozitivan rast. Na liderskoj poziciji je Argentina, čija je ekonomija lani bila u padu za minus 2,1 posto, a procjenjuje se da će u ovoj godini dostići rast od 3 posto, što će na međugodišnjem nivou značiti skok od 5,1 posto. Tako je zemlja koja je 2001. proglasila bankrot uz dug od 140 milijardi dolara i poslije dva plana o mjerama štednje koje je propisao MMF i kojoj je u tom trenutku nezaposlenost iznosila 25 posto, uspjela, zahvaljujući ekonomskim reformama dostići ekonomski rast vodećih ekonomija u usponu kao što su Kina, Indija ili Brazil. Valja istaknuti da je u dvjestotinjak godina od svog osamostaljenja Argentina bankrotirala osam puta. Od 1930. do 1980. imala je šest vojnih pučeva. Prije Prvog svjetskog rata ta je država bila bogatija od Njemačke, Francuske ili Italije. Inflacija joj je 1989. dosegnula gotovo 5 tisuća posto. Sve su to detalji koji pokazuju zašto se Argentina u akademskim krugovima nerijetko izdvaja kao svjetski ekonomski fenomen.
Povijest bankrota
Za razumijevanje posljednjih događaja potrebno je poznavati radnju prethodnih godina. Sve počinje 2001.: nakon više od tri godine recesije, Buenos Aires objavljuje da nije sposoban otplatiti dug. Zemlja proglašava bankrot i nakon dugih pregovora predlaže vjerovnicima da zamijeni obveznice za nove 'restrukturirane' vrijednosne papire, vrijednosti umanjene za 70 posto originalnih vrijednosnica. Od ukupnog broja vjerovnika, 76 posto njih će prihvatiti ponudu do 2005., 93 posto do 2010. i neće imati razloga da se žale na Buenos Aires koji je uredno otplaćivao restrukturirani dug. Argentinski kolaps iz prosinca 2001. doveo je do obustave plaćanja, najveće u povijesti, inozemnog duga od 155 milijardi dolara i devalvacije domaće valute koja je orobila životne ušteđevine milijuna građana te najveće zemlje Latinske Amerike. Stopa gospodarskog rasta u toj godini je iznosila minus 4,4 posto, dok je u narednoj 2002. bila još nepovoljnija i iznosila je čak minus 10,9 posto. Uz stopu nezaposlenosti od 25 posto i činjenicu da je blizu 60 posto Argentinaca živjelo ispod granice siromaštva, dok se zemljom širila glad i kriminal uvidjelo se da je nacija postala prekrhka za daljnje stezanje remena, odnosno, restrikcije domaće potrošnje, kako bi se po svaku cijenu nastavilo plaćanje duga. Argentinsko iskustvo je još jedan primjer više koji ukazuje na opasnosti ideologije 'slobodnog tržišta' i ekonomskih politika nametnutih od strane MMF-a, koje u svojoj praksi jedino omogućuju lokalnim elitama i inozemnim investitorima da dosegnu svoju sreću, realno i metaforički.
Ne tako davno Argentina je bila velika reklama konzervativne MMF-ove ekonomske politike: državna poduzeća su privatizirana, trgovina i financije liberalizirani, a vlada je provodila čvrstu fiskalnu i monetarnu politiku. Početkom 1990-ih činilo se da ekonomija dobro funkcionira. Međutim, sve je bilo postavljeno na slabim temeljima. Do sredine 1990-ih gospodarski rast bio je uglavnom rezultat sve veće akumulacije inozemnog duga i kratkoročne injekcije kapitalnih prihoda od prodaje državnih poduzeća. Valutni odbor (currency bord), koji je nakon pune 'dolarizacije' najčvršći oblik vezanja neke valute za neku drugu čvrstu valutu, činio se atraktivnim u zaustavljanju iznimno visoke inflacije u Argentini, u 1980-tima mjesečna povećanja cijena iznosila su oko 200 posto, i uveden je u travnju 1991. godine. Budući da u valutnom odboru središnja banka ima vrlo suženu autonomiju, monetarne vlasti obvezuju se emitirati domaću valutu samo u zamjenu za izabranu stranu valutu, tzv. rezervna valuta, kretanje novčane mase usko je povezano s razinom službenih deviznih rezervi.
Do sredine 1990-ih inflacija je bila eliminirana, ali je bila eliminirana i fleksibilnost monetarne politike. Kada se početkom 1995. recesija počela razvijati, vlada nije mogla monetarnom ekspanzijom stimulirati gospodarsku aktivnost. Usporio se priljev dolara, odnosno, pojačao njihov odljev, dodatno izazvan meksičkom krizom, tzv. 'tequila kriza', što je rezultiralo monetarnom kontrakcijom i rastom kamatnih stopa. Time su na vidjelo izašli svi rizici koji proizlaze iz ovisnosti kretanja novčane mase o stabilnosti priljeva kapitala i nemogućnosti vođenja aktivne monetarne politike u slučaju nastanka vanjskih šokova. Da stvar bude gora, krajem devedesetih rast vrijednosti dolara, za koji je peso vezan u okviru valutnog odbora, utjecao je na znatnu aprecijaciju domaće valute i time na smanjenje svjetske potražnje za argentinskim izvozom. Sve to vodilo je otežanom servisiranju vanjskog duga, i konačno financijskoj katastrofi u prosincu 2001. godine.
Smanjenje budžetskog deficita, koje je prema MMF-u ključ za makroekonomsku stabilnost, poduzet je 's osvetom'. Naime, s ekonomijom u obrušavanju, drastično smanjenje budžetske potrošnje, osobito socijalnih davanja, utjecalo je i na smanjenje ukupne potražnje. U srpnju 2001. argentinska vlada objavila je smanjenje proračuna za 1,6 milijardi dolara, nadajući se da će to omogućiti smanjenje kamatnih stopa i vratiti povjerenje investitorima. Suprotno tome, investitori su taj potez protumačili kao znak produbljivanja krize, što je rezultiralo povećanjem kamatnih stopa s 9 posto, koliko su iznosile u lipnju, na 14 posto. Do prosinca, vlada je objavila drastično smanjenje potrošnje za 9,2 milijarde dolara, što iznosi oko 18 posto ukupnog proračuna. Istovremeno, povećao se strah da bi peso mogao devalvirati, što je rezultiralo ograničavanjem iznosa novca koje su građani mogli podići sa svojih računa. Bila je to kap u punoj čaši koja je napaćene Argentince odvela na ulice dan prije Božića.
Kad nastupi MMF
Ekonomska politika u Argentini tijekom 1990-ih razvijala se pod direktivom MMF-a. MMF je, naime, dao niz kredita kao 'polugu' nosiocima ekonomske politike u usvajanju njegove konzervativne ekonomske agende. Kada je zemlja ušla u trajniju recesiju, MMF je nastavio sa svojom podrškom, snabdjevši krajem 1998. Argentinu s kreditom od 3 milijarde dolara. U 2000. godini MMF daje novi kredit od 13,7 milijardi dolara i uz to sređuje još 26 milijardi iz drugih izvora, da bi u 2001. dodao narednih 8 milijardi dolara. S nerestrukturiranim i korumpiranim gospodarstvom, takvo pozajmljivanje novca značilo je, pojednostavljeno rečeno, otjecanje likvidnosti u porozno tlo argentinske ekonomije, no dug je ostao. Bio je to još jedan promašaj MMF-ove politike postizanja dugoročnog rasta u zemljama nižeg dohotka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
