Moderne fašističke tendencije nisu u svojoj suštini puno drugačije od onih koje su u prvoj polovici 20. stoljeća zavladale Italijom i Njemačkom - put do vlasti i dalje je preko legitimnih sredstava, od demokracije do slobode govora, a ne revolucijom.
Neke nove fašističke struje danas, kako u Europi tako i u Americi, svoj put ponovno traže putem legitimnih sredstava. Pozivaju se na slobodu govora tvrdeći kako su oni zapravo "ugrožena" vrsta jer im tu slobodu često zabranjuju. Drugim riječima, iskorištavaju postojeće demokratske mehanizme kako bi progurali svoje poruke i u konačnici preuzeli vlast (a tada slijedi "goodbye democracy").
To nas ponovno vraća na debatu o slobodi govora, treba li ona zaista biti neograničena ili su neke restrikcije nužne za normalno funkcioniranje društva. Treba li nam, primjerice, sloboda govora u kojoj će vjerski radikali javno pozivati na smrt skupina koje smatraju "nepodobnima" ili pak politički ekstremisti koji će opovrgavati holokaust?
Sve dobro uvijek se može eksploatirati za loše ciljeve, a sloboda govora na vrhu je tog popisa.
Baš kao što današnji al-right svoje aktivnosti predstavlja kao samu obranu slobode govore, tako su i fašisti prije stotinjak godina širili svoju ideologiju pod okriljem liberalne tolerancije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
