Analiza: Zašto se na Zapadu odjednom sve češće poziva na pregovore s Rusijom?

Kad se očekuje nešto značajno, nekakva generalna geopolitička promjena, obično ista ne dolazi iznenada, osim u rijetkim slučajevima kad imamo deus ex machina trenutke kao što je bio prije 10 godina onaj između Lavrova i Kerrya kad su dogovorili uništenje sirijskog kemijskog arsenala čime se (bar donekle) spriječila američka agresija. Velike promjene obično se najavljuju dosta unaprijed, naročito kroz medije. Nikad neće političari prvi iznijeti "idući veliki plan" već će isti prvo isplivati u medijima, inicijalno kao probni baloni, a nakon toga kao određena medijska plima, odnosno odjednom će svi mediji establišmenta početi reciklirati jedan te isti narativ. To je obično dobar indikator da će se nešto značajno dogoditi.

U ovom trenutku imamo jedan takav indikator po pitanju rata u Ukrajini. Pogledajmo aktualne kolumne, osvrte i analize ključnih stranih medija (većinom američkih). The New York Times je danas objavio razgovor trojice komentatora na temu "Je li vrijeme za pregovore s Putinom?". Dva dana ranije uglađeni New Yorker objavio je veliki esej profesora novinarstva s Columbia sveučilišta, Keitha , s naslovom "Argument za pregovaranje s Rusijom" (inače autorovo rodno ime je Konstantin Aleksandrovič Gessen, riječ je o židovskoj obitelji iz Moskve koja se preselila u SAD 1981. godine).

Samuel Charap, visoki član utjecajnog think-tanka RAND Corporation objavo je tekst u podjednako utjecajnom vanjskopolitičkom listu The Foreign Affairs (u broju srpanj/kolovoz) pod naslovom "Rat kojeg je nemoguće dobiti: Washington treba izlaz iz Ukrajine".

Naravno, nije se odjednom stvorio veliki konsenzus koji zagovara okončanje rata u Ukrajini putem pregovora. Zapravo u zadnje vrijeme možemo primijetiti kako taj stav dobiva na zamahu u SAD-u, dok se primjerice London i dalje grčevito bori za kontinuitet rata pa je tako primjerice jučer utjecajni britanski think-tank, Chatham House, objavio tekst s naslovom "Guranje Ukrajine sad u pregovore bila bi katastrofa".

To je zanimljivo, možemo vidjeti skoro pa jednu vrstu transatlantskog prepucavanja između ideje koja se širi u Washingtonu i otpora koji je neumoljiv u Londonu. Jasno, Britanci - i svi drugi čvrsti pristaše vlasti u Kijevu - jako dobro znaju da je SAD apsolutno esencijalan u održavanju Ukrajine i da bez američke potpore cijeli projekt ne bi izdržao. Uvelike se i radi o "projektu" jer Ukrajinu kao državu u ovom trenutku na životu, barem financijski, drži Amerika. Kad bi se Washington povukao iz ove priče Ukrajina bi se možda srušila čak i bez ruske agresije, a uz nju gotovo da nema nikakve šanse.

Što se pak pregovora tiče, najaktivnija faza bila je u prva dva mjeseca rata. Za to vrijeme trajali su brojni sastanci između ruskih i ukrajinskih dužnosnika, ponajviše tijekom cijelog ožujka u Turskoj. Prema barem jednoj verziji tih razgovora, Ukrajina je pristala obvezati se da neće tražiti članstvo u NATO -u u zamjenu da Rusija napusti sav teritorij koji je zauzela nakon 23. veljače 2022. (dakle, Krim nije bio na stolu). Interpretacije se razlikuju o onome što se dogodilo sljedeće. Nije jasno jesu li delegacije, koje su se često mijenjale, imale potporu ruskog predsjednika, nije bilo jasno ni jesu li zapadne zemlje bile spremne pružiti vrstu sigurnosnih jamstava koje je Ukrajina tražila umjesto članstva u NATO-u.

31. ožujka ruske su se trupe povukle iz Buče, a ukrajinski vojnici koji su ušli u grad, zapravo predgrađe Kijeva, otkrili su, kako tvrde, masovne grobnice i saznali da su stanovnici bili mučeni i nasumično upucani. Rusija je dala svoju verziju priče - tvrde kako su ukrajinske snage pobile "pro-ruske stanovnike". Možda u obje verzije ima ponešto istine, no u svakom slučaju, to je bio trenutak kad je rat prešao u novu fazu. Masakr se interpretiralo kao liniju nakon koje više nema puta natrag. U retrospektivi, tako je i bilo.

Zelenski je rekao da se u Buči dogodio "genocid". Brzo je tamo stigao njegov ključni saveznik, (tadašnji) britanski premijer Boris Johnson, te izrazio još snažniju podršku i na kraju su obje strane jednostavno prihvatile da žele vidjeti što mogu dobiti ako se rast nastavi - i rat se nastavio.

Sada pak imamo određenu pat poziciju. Svaki napredak ukrajinske protuofenzive, koje ja započela još početkom lipnja, u medijima se tretira kao velika prekretnica, no u stvarnosti riječ je o vrlo malim pomacima. Mogu li ukrajinske snage probiti rusku liniju obrane? Na nekim mjestima možda i mogu, no to ne znači da se iza te linije nalazi "šupljina". Rusija i dalje ima dovoljno snaga kojima može pokrpati točke gdje obrana "pušta".

Već smo u više navrata spominjali kako znatan dio ukrajinskih zapadnih saveznika od prvog dana rata zna da Ukrajina ne može ostvariti vojnu pobjedu, ali se nadaju da bi sam rat mogao baciti Rusiju na koljena, razoriti njenu ekonomiju ili pak, po mogućnosti, dovesti do izbijanja unutarnjeg nemira i prevrata u Moskvi.

Po pitanju ekonomije Rusija se nije srušila jer se prebacila na nova tržišta, primarno prema Kini i Indiji. Taj zaokret svakako zahtijeva prilagodbu, ali čini se da cijela stvar "funkcionira" i da se više ne treba nadati ruskom gospodarskom slomu. Štoviše, čini se da se akutni problemi gomilaju s druge strane, u Europskoj uniji. Veliko je pitanje kako će iz ove situacije izaći jedna Njemačka koja sad uviđa (uključujući i one kojima to do sad nije bilo jasno) da je njeno gospodarstvo, bez obzira na sve tehnološke inovacije i tradicionalnu "njemačku marljivost", uvelike ovisilo o jeftinom ruskom plinu i jeftinoj radnoj snazi koju je bivša kancelarka Merkel privukla iz raznih dijelova svijeta.

I s druge strane Atlantika su pomalo zabrinuti s napetim trendovima u Njemačkoj. Desničarska opozicija AfD (Alternativa za Njemačku) brzo grabi popularnost jer trenutačna ekonomska neizvjesnost i pad standarda predstavlja najbolji katalizator za širenje njenog utjecaja.

Na kraju krajeva glavna zabrinutost je ona koja proizlazi iz interesa zapadnjačke kapitalističke klase. Ovih dana vidimo čak i niz lijepih riječi o talijanskoj premijerki nakon što je Giorgia Meloni počela mijenjati stav prema imigraciji.

Kapitalizam na migrante gleda kao na pogonsko gorivo, naročito u Europi, i jako se boje političkih opcija koje bi mogle taj dotok zaustaviti. U ovoj priči nema pobjednika jer s druge strane se nalazi sve tvrđa desnica koja ne proziva kapitalističke interese već obične ljude, eksploatirane radnike koje se dovodi iz raznih siromašnih krajeva svijeta. Dakako, obmana je duboko ugrađena u politiku pa tako i imamo slučajeve poput Meloni koja je došla do vrha na trendu anti-imigrantske politike da bi sad bila ona koja otvara vrata novim valovima eksploatiranih. Tko kaže da isto neće učiniti i AfD ako se domognu vlasti?

Naravno, zadržavanje "umjerene" politike na vlasti u Europi nije jedini razlog zašto ovih dana čitamo sve veće probne balone o potrebi "pregovora s Putinom". Glavni razlog je ratna letargija u SAD-u. Američki narod sve manje podržava da se milijarde USD njihovog poreznog novca šalju na održavanje Ukrajine dok oni sami imaju itekako velikih problema. Američki birači žele kraj rata, a izborna godina je na pomolu. Američki kapitalisti - oni koji gledaju u daljinu - također će uskoro htjeti kraj rata jer vide da ovo samo vodi u sve veću simbiozu Rusije i Kine. Ali neće biti lako jer interesi se još uvijek sudaraju. Dio američke elite želi vidjeti Europu u problemima i sviđa ima se što rat iscrpljuje ne samo Rusiju već i Njemačku, Francusku, pa čak i njima beskonačno lojalnu Britaniju. Nema tu ljubavi osim ljubavi prema vlastitim interesima i vlastitom profitu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.