Analiza: Zašto se na Zapadu odjednom sve češće poziva na pregovore s Rusijom?
Kad se očekuje nešto značajno, nekakva generalna geopolitička promjena, obično ista ne dolazi iznenada, osim u rijetkim slučajevima kad imamo deus ex machina trenutke kao što je bio prije 10 godina onaj između Lavrova i Kerrya kad su dogovorili uništenje sirijskog kemijskog arsenala čime se (bar donekle) spriječila američka agresija. Velike promjene obično se najavljuju dosta unaprijed, naročito kroz medije. Nikad neće političari prvi iznijeti "idući veliki plan" već će isti prvo isplivati u medijima, inicijalno kao probni baloni, a nakon toga kao određena medijska plima, odnosno odjednom će svi mediji establišmenta početi reciklirati jedan te isti narativ. To je obično dobar indikator da će se nešto značajno dogoditi.
U ovom trenutku imamo jedan takav indikator po pitanju rata u Ukrajini. Pogledajmo aktualne kolumne, osvrte i analize ključnih stranih medija (većinom američkih). The New York Times je danas objavio razgovor trojice komentatora na temu "Je li vrijeme za pregovore s Putinom?". Dva dana ranije uglađeni New Yorker objavio je veliki esej profesora novinarstva s Columbia sveučilišta, Keitha , s naslovom "Argument za pregovaranje s Rusijom" (inače autorovo rodno ime je Konstantin Aleksandrovič Gessen, riječ je o židovskoj obitelji iz Moskve koja se preselila u SAD 1981. godine).
Samuel Charap, visoki član utjecajnog think-tanka RAND Corporation objavo je tekst u podjednako utjecajnom vanjskopolitičkom listu The Foreign Affairs (u broju srpanj/kolovoz) pod naslovom "Rat kojeg je nemoguće dobiti: Washington treba izlaz iz Ukrajine".
Naravno, nije se odjednom stvorio veliki konsenzus koji zagovara okončanje rata u Ukrajini putem pregovora. Zapravo u zadnje vrijeme možemo primijetiti kako taj stav dobiva na zamahu u SAD-u, dok se primjerice London i dalje grčevito bori za kontinuitet rata pa je tako primjerice jučer utjecajni britanski think-tank, Chatham House, objavio tekst s naslovom "Guranje Ukrajine sad u pregovore bila bi katastrofa".
To je zanimljivo, možemo vidjeti skoro pa jednu vrstu transatlantskog prepucavanja između ideje koja se širi u Washingtonu i otpora koji je neumoljiv u Londonu. Jasno, Britanci - i svi drugi čvrsti pristaše vlasti u Kijevu - jako dobro znaju da je SAD apsolutno esencijalan u održavanju Ukrajine i da bez američke potpore cijeli projekt ne bi izdržao. Uvelike se i radi o "projektu" jer Ukrajinu kao državu u ovom trenutku na životu, barem financijski, drži Amerika. Kad bi se Washington povukao iz ove priče Ukrajina bi se možda srušila čak i bez ruske agresije, a uz nju gotovo da nema nikakve šanse.
Što se pak pregovora tiče, najaktivnija faza bila je u prva dva mjeseca rata. Za to vrijeme trajali su brojni sastanci između ruskih i ukrajinskih dužnosnika, ponajviše tijekom cijelog ožujka u Turskoj. Prema barem jednoj verziji tih razgovora, Ukrajina je pristala obvezati se da neće tražiti članstvo u NATO -u u zamjenu da Rusija napusti sav teritorij koji je zauzela nakon 23. veljače 2022. (dakle, Krim nije bio na stolu). Interpretacije se razlikuju o onome što se dogodilo sljedeće. Nije jasno jesu li delegacije, koje su se često mijenjale, imale potporu ruskog predsjednika, nije bilo jasno ni jesu li zapadne zemlje bile spremne pružiti vrstu sigurnosnih jamstava koje je Ukrajina tražila umjesto članstva u NATO-u.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
