Kaotična libijska politika preselila se posljednjih dana u Washington gdje brojni čelnici libijskih političkih frakcija nastoje zadobiti pažnju američkih moćnika. Na Capitol Hillu se 10. svibnja održala konferencija o libijsko-američkim odnosima, zajedno s razgovorima o mogućnostima ulaganja u zemlju. Premijer kojega podupire UN, Fajez al-Saradž i njegov glavni rival, protuislamistički političar Halifa Hifter žele se naći s američkim dužnosnicima s kojima bi porazgovarali o održavanju izbora iduće godine. Svaka strana je vrlo jasno izložila svoje stavove, jer svi žele održati svoje pozicije, povećati svoju moć i ne dopustiti da išta izgube u libijskim pitanjima. Unutarnja borba u Libiji dovodi do borbe na život i smrt.
Skupina sedmorice (Italija, Njemačka, Francuska, Japan, Velika Britanija, SAD i Kanada), kojoj je prije aneksije Krima pripadala i Rusija, održala je prije mjesec dana, 10. travnja, sastanak ministara vanjskih poslova na kojima se iskazala nepokolebljiva potpora libijskom političkom sporazumu i tranzicijskoj vladi koju predvodi Saradž, te istovremeno pozvali sve naoružane skupine u libijskom glavnom gradu Tripoliju da se suzdrže od akcija koje vode unutarnjim podjelama i nastavku sukoba. Izjava ujedno sadržava jasnu potporu teritorijalnom integritetu i jedinstvu zemlje. Dakle, u potpunosti se odbacuje bilo koja ideja mogućeg raspada Libije. To znači da Libiji prijeti opasnost dezintegracije, jer ona de facto i nije zemlja, već skupina teritorija kojima vladaju regionalne vlade uz pomoć naoružane privatne ili poluprivatne milicije i nad kojima Tripoli nema nikakav monopol upotrebe sile.
Savjetnik predsjednika Donalda Trumpa Sebastian Gorka je zapravo raspravljao o idejama podjele Libije u tri regije, temeljeno na upravnim oblastima koje su postojale za vrijeme Osmanskog carstva. Navodno je Gorka raspravljao o tome s jednim neimenovanim europskim diplomatom, a ujedno je nacrtao zemljovid na salveti (ironično se sjećamo i nekih drugih salveta ili priča o njima), na kojoj je podijelio Libiju na Cirenaiku na istoku, Tripolitaniju na sjeverozapadu i Fezan na jugozapadu. Takve provincije su stoljećima postojale za vrijeme Osmanskog carstva. Za Trumpa je ovo vrlo jasan pokazatelj kuda njegovi savjetnici gledaju, iako Bijela kuća zapravo nema nikakvu definiranu političku poziciju spram libijske budućnosti dočim Washington šalje vrlo miješane poruke o državi.
Kaos u Libiji, svakome je poznato, započeo je rušenjem dugogodišnjeg vladara Muamera Gadafija 2011. i njegovim ubojstvom, nakon čega se pokrenuo osmomjesečni građanski rat koji je razdijelio zemlju u plemenske i milicijske zone, a ostatak zemlje predao na milost i nemilost terorističkim izdancima Daeša. Europljani su zbog američke pozicije, koja nema suštine, temelja ni vizije, vrlo ljutiti i zabrinuti s obzirom da se suočavaju s tim kaosom doslovno na svojem pragu. Preko Malte i Sicilije, u Europu stižu čamci i brodovi, izbjeglice i teroristi, subsaharski azilanti kao i stanovnici napaćeni tzv. Arapskim proljećem. Po receptu 'podjeli Bosnu, pa mirna Bosna', sada se promišlja da bi se mir mogao osigurati jedino trajnom podjelom libijske države na tri rečene cjeline. Ta ideja govori samo koliko malo Amerikanci znaju o osnovama Libije.
Sve tri cjeline ne mogu opstati bez središnjeg djela Libije, koja je pustinja i gdje nitko ne želi živjeti, ali koja je suštinski važna za državu jer se ovdje nalaze najveća naftna polja. U zapadnim i južnim regijama postoji tek manji dio takvih polja. Podjela bi definitivno dovela do posložnjenja izvoza nafte i dobivanja zarade, a proizvodnja nafte bi se dodatno komplicirala. Ako se Libija podjeli, onda će stanovništvo jednostavno izgubiti naftu, što je glavni izvor života Libijaca, baš kako je to 2011. spomenuo Seif al-Islam Gadafi, sin i nasljednik pokojnog pukovnika. Danas se mali ratovi vode upravo oko pitanja kako raspodijeliti dobit od nafte, što toliko utječe na Libiju da je proizvodnja u nekim godinama od tzv. Arapskog proljeća naovamo jednostavno zaustavljena.
Libija je oduvijek bila zemlja plemena, ali ta plemena su održala vrlo jake međusobne odnose, uključujući vjenčanja i druge oblike povezivanja između plemena i klanova. Iako plemensko društvo, ipak je tijekom stoljeća nastao osjećaj libijske nacije i državnosti, što dodatno otežava rastakanje u posebne državne okvire. Politička kultura Libijaca, dodatno, ne podržava ideju koja može dovesti do razbijanja zemlje, pa čak i uvođenje federalnog sustava.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
