Američki predsjednik Barack Obama priznao je ovog tjedna kako politika SAD-a prema Kubi ne daje "rezultate". 50 godina sankcija i ekonomskog embarga nije dovelo do "promjene režima" na Kubi, a pokušavajući izolirati Kubu SAD je zapravo izolirao sam sebe. Toga je svjestan i sam Obama koji je u svom govoru priznao kako je SAD "ostao sam" u takvoj politici.
Opširnije o pomirenju između Kube i SAD-a:
Iznenadne povijesne promjene nakon pola stoljeća animoziteta: Castro i Obama šokirali svijet - Kuba i SAD normaliziraju odnose, otvara se američka ambasada u Havani, tajni pregovori se vodili mjesecima
Niti jedna zemlja svijeta više ne podržava američku politiku prema Kubi. Iz Europske Unije su pozdravili pomirenje SAD-a i Kube ističući kako se radi o "povijesnoj prekretnici". Situaciju je komentirala EU ministrica vanjskih poslova, Federica Mogherini, uspoređujući normalizaciju odnosa prema Kubi s padom Berlinskog zida: "Danas je još jedan Zid počeo padati. Ovaj potez predstavlja pobjedu dijaloga nad konfrontacijom".
Podsjetimo, Europska Unija ukinula je diplomatske sankcije prema Kubi još 2008., a ove godine počeli su i pregovori oko ekonomske suradnje.
Jasno je da SAD više nije mogao računati na nikoga po pitanju podrške za njihovu hladnoratovsku politiku prema Kubi. No to nije jedini razlog zašto je došlo do naizgled iznenadne odluke o normalizaciji odnosa i uspostavi diplomatskih predstavništva nakon više od pola stoljeća neprijateljstva.
Naime, nije tajna da je Kuba, pod vodstvom Raula Castra, počela napuštati svoj prepoznatljivi socijalistički model s ciljem liberalizacije ekonomije. Prve "specijalne ekonomske zone", po uzoru na Kinu, već se osnivaju u Kubi, a tu su i veliki infrastrukturni projekti u kojima će sudjelovati strane kompanije.
Pojedini kritičari kubanskih vlasti tvrde kako ovim potezom "izdaju" socijalizam, kao što je to učinila i Kina 90-ih godina te kako stranom kapitalu sada nude pogodne prilike uz kvalitetan fond radnika obrazovanih u državnim školama.
Možda u tome i ima istine, budućnost kubanskih radnika svakako postaje nepredvidljivija nakon ovih poteza, no, upravo su ove promjene na neki način i prisilile SAD da promjeni svoju politiku. Zašto? Upravo zbog činjenice da ostatak svijeta više ne podržava politiku izolacije i želi poslovati s Kubom, sada kada se i Kuba nudi za poslovanje.
Američka poslovna klasa se uznemirila, shvatili su da bi mogli biti na gubitku dok druge zemlje, kompanije, ostvaruju profit bez njih. Drugim riječima, kapital je počeo ulaziti u Kubu, ali ne i američki kapital. Shvaćajući da će njihovi konkurenti dobiti poslove iz kojih su se oni sami isključili, dolazi do zaokreta i počinje se vršiti pritisak na Obamu.
Upravo taj pritisak je bio presudan čimbenik, američki kapital se "polakomio" za novim potencijalnim tržištem, svega stotinjak nautičkih milja od njihove obale.
Američki kapital ne želi gledati kako im ruski, kineski, ali prije svega europski (vidi: Unatoč dugogodišnjem pritisku iz SAD-a, ali i stavovima Varšave i Praga, na pomolu zatopljenje odnosa između Kube i EU) kapital oduzima profit. Zašto to nisu učinili već ranije? Zato je jednostavno nisu imali potrebe, Kuba nije nikoga zvala pa je logika kapitala nalagala da prvo treba rušiti "režim", kako bi zatim ostvarivali profit.
Pomirenje Kube i SAD-a je zanimljiva priča koja, još jednom, govori u prilog tome da kapital ima neumoljivi utjecaj na politiku, tj. da je politika direktno podređena kapitalu i interesima kapitala.
Još prije nekoliko mjeseci SAD je ponovno potvrdio zadržavanje Kube na sramotnom popisu "država koje pomažu terorizam" (!). Kakav terorizam to podržava, pomaže ili promiče jedna Kuba? Nikakav. Toga je jako dobro svjestan i sam Obama koji je u svom poprilično nespretno složenom govoru i sam adresirao ovaj apsurd ističući kako nema smisla Kubu držati na takvom popisu dok se svijet suočava s pravim terorizmom iz pravca Al-Qaede i ISIL-a.
Dakle, SAD-u sada odjednom više ne smeta što Kuba ima jednostranački sistem, više ih ne smeta što je riječ o zemlji u kojoj svu vlast ima vladajuća Komunistička Partija? Očito ne, a i po tom pitanju je Obama progovorio ističući kako to nije ništa strašno jer, prigodno se sjetio, SAD već desetljećima ima odnose s Kinom gdje je na vlasti također Komunistička Partija.
Naravno da američki kapital ne smetaju kubanska ili kineska, ili bilo čija druga, KP. Bitno je samo da je ta ista KP prošla dovoljan stupanj unutarnjeg revizionizma kako bi bila spremna za "biznis". Kako će se stranka zvati, hoće li u zemlji biti jednostranačje ili višestranačje, demokracija ili diktatura, procvat ljudskih prava ili stroga represija, sasvim je i krajnje nebitno ako se može ostvarivati profit.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
