Od početka sukoba u Siriji 2011. godine ovaj konflikt prepun je "Rubikona", linija dodatne i povećane eskalacije, a jedan od njih prijeđen je i jutros. Prema zadnjim informacijama, turski tenkovi upravo su prešli sirijsku granicu i situacija će se sada dodatno zakomplicirati, a rat potencijalno još i razbuktati.
Ovo je kompleksna eskalacija jer uključuje i sukob između Turske i SAD-a preko posrednika. Turska ulazi u Siriju, s vojskom i s njima lojalnim FSA (tzv. sirijski "umjereni pobunjenici", no zapravo je riječ o islamističkim militantima) snagama, kako bi zaustavila kurdske snage, a SAD koordinira te iste kurdske snage.
To je zapravo događaj koji je stalno bio "u zraku" već nekoliko godina. Znalo se kako Turska želi vojskom ući u Siriju i da samo čekaju priliku ili nekakav povod. Zanimljivo, do sada su na neki način - barem se tako stječe dojam - bili zakočeni od strane njihovog NATO saveznika, SAD-a.
Jarabulus na karti: Jarabulus FOTO: ulazak FSA snaga preko Turske u Siriju Naime, kada god bi turske vlasti pojačale "žamor" oko potencijalnog ulaska u Siriju, s američke strane ne bi bilo zelenog svijetla. Čak i kada bi Ankara počele slati poruke da će to ugroziti stratešku alijansu s Washingtonom, iz SAD-a su ostali čvrsto pri stavu da Turska ne može svojom vojskom ulaziti u Siriju. Štoviše, u jednom trenutku je američki potpredsjednik Joe Biden (koji upravo danas ponovno stiže u Tursku) čak sugerirao kako su Turska i njeni regionalni saveznik glavni problem jer omogućavaju širenje ISIL-a. Naravno, Biden je uskoro povukao svoju izjavu tvrdeći kako nije baš tako mislio, ali svejedno, stav Washingtona, mada na jedan nekonvencionalni način, predstavljen je javnosti.
Od početka stoljeća SAD je pokazao kako im odgovara vojni intervencionizam na širem području Bliskog istoku. Taj "model", ako se može tako nazvati, postao je neka vrsta ideološkog i ekonomskog vanjskopolitičkog načina operiranja SAD-a. No, možda baš zato, SAD-u nipošto ne odgovara kada se drugi bave time, pa čak i kada se radi o njihovim saveznicima.
Primjerice u slučaju Jemena, Saudijska Arabija je neko vrijeme tražila američku potporu za vojni upad u Jemen, a kada je postalo jasno da je neće dobiti krenula je sama u Jemen (i ispostavilo se da to neće dobro završiti po njih). Naravno, kada je vojna agresija iz pravca sjevera na Jemen započela, SAD je dao "potporu" svojem savezniku, ali svejedno im nikako nije bilo drago da Saudijska Arabija kreće u tu avanturu sama, bez njihovog "dopuštenja" (sada, izgleda, SAD ostavlja Rijad na cjedilu i povlače čak i svoje savjetnike iz cijele operacije).
No, Saudijska Arabija je diktatura s kojom SAD ima oportunistički odnos zasnovan isključivo na šturoj geopolitici i prešućenim ideološkim kontradikcijama, dok je odnos između SAD-a i Turske ipa...
Ovo je kompleksna eskalacija jer uključuje i sukob između Turske i SAD-a preko posrednika. Turska ulazi u Siriju, s vojskom i s njima lojalnim FSA (tzv. sirijski "umjereni pobunjenici", no zapravo je riječ o islamističkim militantima) snagama, kako bi zaustavila kurdske snage, a SAD koordinira te iste kurdske snage.
To je zapravo događaj koji je stalno bio "u zraku" već nekoliko godina. Znalo se kako Turska želi vojskom ući u Siriju i da samo čekaju priliku ili nekakav povod. Zanimljivo, do sada su na neki način - barem se tako stječe dojam - bili zakočeni od strane njihovog NATO saveznika, SAD-a.
Jarabulus na karti: Jarabulus FOTO: ulazak FSA snaga preko Turske u Siriju Naime, kada god bi turske vlasti pojačale "žamor" oko potencijalnog ulaska u Siriju, s američke strane ne bi bilo zelenog svijetla. Čak i kada bi Ankara počele slati poruke da će to ugroziti stratešku alijansu s Washingtonom, iz SAD-a su ostali čvrsto pri stavu da Turska ne može svojom vojskom ulaziti u Siriju. Štoviše, u jednom trenutku je američki potpredsjednik Joe Biden (koji upravo danas ponovno stiže u Tursku) čak sugerirao kako su Turska i njeni regionalni saveznik glavni problem jer omogućavaju širenje ISIL-a. Naravno, Biden je uskoro povukao svoju izjavu tvrdeći kako nije baš tako mislio, ali svejedno, stav Washingtona, mada na jedan nekonvencionalni način, predstavljen je javnosti.
Od početka stoljeća SAD je pokazao kako im odgovara vojni intervencionizam na širem području Bliskog istoku. Taj "model", ako se može tako nazvati, postao je neka vrsta ideološkog i ekonomskog vanjskopolitičkog načina operiranja SAD-a. No, možda baš zato, SAD-u nipošto ne odgovara kada se drugi bave time, pa čak i kada se radi o njihovim saveznicima.
Primjerice u slučaju Jemena, Saudijska Arabija je neko vrijeme tražila američku potporu za vojni upad u Jemen, a kada je postalo jasno da je neće dobiti krenula je sama u Jemen (i ispostavilo se da to neće dobro završiti po njih). Naravno, kada je vojna agresija iz pravca sjevera na Jemen započela, SAD je dao "potporu" svojem savezniku, ali svejedno im nikako nije bilo drago da Saudijska Arabija kreće u tu avanturu sama, bez njihovog "dopuštenja" (sada, izgleda, SAD ostavlja Rijad na cjedilu i povlače čak i svoje savjetnike iz cijele operacije).
No, Saudijska Arabija je diktatura s kojom SAD ima oportunistički odnos zasnovan isključivo na šturoj geopolitici i prešućenim ideološkim kontradikcijama, dok je odnos između SAD-a i Turske ipa...
