Približavanje američke i iranske strategije suzbijanja ISIL-ovih terorista sve je veće. Nakon nekoliko neizravnih priznanja s obje strane o postojanju neslužbene koordinacije na terenu, prije tjedan dana i s vrha američke vojske potvrđeno da je prisustvo iranskih snaga u Iraku potencijalno pozitivno. Ovo će nesumnjivo ojačati ionako prevladavajuću šijitsku zajednicu u Iraku.
I dok Kurdi na sjeveru Iraka uživaju de facto nezavisnost, irački arapski suniti ostaju u raskoraku između sudjelovanja u koalicijskoj vlasti u Bagdadu i podržavanja oružanih skupina, odnosno određene apatije prema cjelokupnoj situaciji u zemlji. Neki suniti stoje privremeno uz ISIL, dok drugi ne vide svoju ulogu u današnjem Iraku. Oni koji su politički aktivni većinom su vezani za nekadašnje baatističke veze, te nastoje svrgnuti vlast u Bagdadu, milom ili silom. Sve to pokazuje da Irak kao država ne može djelovati bez uključenosti svih svojih sastavnica.
Razlog tomu treba pronaći u britanskoj vanjskoj politici. Naime, Irak je nastao kao moderna država za vrijeme britanske uprave. Prije toga, Irak je bio sastavni dio osmanske provincije Mezopotamije. Uprava u Istanbulu jasno je uvidjela da je Mezopotamijom moguće upravljati jedino podjelom na etničko-vjerske vilajete.
Tako je na području suvremenog Iraka postojao kurdski, većinom sunitski vilajet Erbil, potom arapski, većinom sunitski vilajet Bagdad, te arapski, većinom šijitski vilajet Basra.
Nakon Prvoga svjetskoga rata, Irak je pao pod upravu Britanaca koji su centralizirali zemlju, doveli stranog kralja iz arabijske provincije Hedžaz, te vlast predali sunitskim Arapima koji su brojčano bili najslabiji u novostvorenom Iraku.
Šijitska većina je najveći dio 20. stoljeća živjela pod vojnim diktaturama sunitske manjine. Stranka Baat provodila je unifikaciju iznutra i panarabizam prema van, a u tome se ni Kurdi niti šijiti nisu mogli pronaći.
Nakon dolaska Sadama Huseina na vlast i nakon Islamske revolucije u Iranu, odnosi između dvije zajednice su se pooštrili do krajnje granice. Rat s Iranom i Kuvajtom završio je podizanjem bune na šijitskom iračkom jugu, koja je brutalno ugušena. Osim toga, iračka šijitska većina nikad se nije mogla poistovjetiti s panarapskom idejom koju je propagirao sunitski vrh. Pad Sadama Huseina logična je posljedica takve politike, ali i određen poraz dugogodišnje potpore zapadnoga svijeta baatističkom režimu.
U toj realpolitičkoj strateškoj igri na Bliskom istoku, najzad je prihvaćeno da niti jedan Irak neće preživjeti bez aktivnog učešća šijitske vlasti. Garancija stabilnosti Iraka upravo je u 60%-tnom šijitskom elementu, ali sada također na njima ovisi koliko političke snage žele dati sunitskim sudržavljanima.
Jedina okosnica suradnje između dvije zajednice je ekonomija. Unatoč mnogobrojnim pokušajima da se iskoriste razlike između iračkih šijita i sunita, što posebno odgovara ISIL-u, postoji snažno jedinstvo iračke ekonomije.
Paradoksalno, ali čak i u trećini Iraka koji je pod okupacijom ISIL-a, državna blagajna u Bagdadu skrbi o plaćama i davanjima. Glavni doprinos iračkom proračunu dolazi od nafte. Pad cijene nafte je stoga iznimno problematičan za djelovanje državne uprave.
S druge strane, ekonomski vlada u Bagdadu ima veće probleme s Kurdima nego sa sunitima. Kurdi su u veljači prošle godine zaustavili dotok sjevernoiračke nafte središnjoj vladi, što je izazvalo da Bagdad prestane slati kurdske plaće. Tek u studenom prošle godine je ova kriza prevladana.
U okupiranom području suniti su pronašli identitetsku poveznicu blisku sunitskom ekstremizmu, više nego s post-sadamovim sustavom s kojim se nikad nisu uspjeli pomiriti.
Međutim, okupirani Irak ne može preživjeti bez zdrave ekonomije i suživota. ISIL može dati novu viziju društva, ali politička ekonomija tzv. Islamske države zasniva se na privatnim donacijama, posebice od pojedinaca u Kataru i Kuvajtu, otmicama, lokalnim resursima i porezima.
Kontrola sjevernoiračkih naftnih polja kao što su Nadžma, al-Kajara, Adžil i Hemrin najveći je ekonomski dobitak ISIL-a. Grupa prodaje naftu na crnom tržištu za upola manju cijenu od svjetske, što je prije pada cijene nafte iznosilo oko 40 dolara po barelu.
Iako se smatra da skupina dobiva između dvije i dvije i pol milijarde dolara godišnje, ovakva ekonomska pozadina nije dostatna da bi se kontrola nad teritorijem mogla prozvati dugoročnom državnom kontrolom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
