Kada se govori o odnosima na Bliskom istoku, religijske sekte imaju ključnu ulogu u oblikovanju unutarnje i vanjske politike regionalnih aktera. To je postalo očito posebice s Arapskim proljećem i izbijanjem rata u Siriji i susjednom Iraku. Iran i Saudijska Arabija su počeli, u borbi za regionalnu prevlast sve više koristiti sektašku politiku u svojim međunarodnim ophođenjima.Odnosi različitih muslimanskih sekti osobito Sunita, Šijita, Kurda i Salafista su se značajno pogoršali zadnjih nekoliko godina. To je kao rezultat imalo da su sektaški čimbenici odigrali odlučujuću ulogu u oblikovanju vanjskopolitičkih dinamika cijele regije.
Kao primjer radikalno promjenjive situacije, Hezbollah iz Libanona se pretvorio u ogorčenog neprijatelja u očima Sunita, dok je prije Arapskog proljeća bio viđen, barem od jednog dijela Sunita, kao organizacija koja se herojski odupire izraelskoj politici. Slična situacija se mogla primijetiti u Palestini gdje je Hamas dobivao financijsku potporu kako od zemalja Zaljeva tako i od šiitskog Irana. Potpora od Irana je zadnjih nekoliko godina zaustavljena, što je direktna posljedica sukoba s Petromonarhijama Zaljeva, iako je Teheran odlučio 2017. obnoviti potporu palestinskim organizacijama.
Slabljenje državnog aparata, ili nedovršeni proces nation buildinga na Bliskom istoku je imao kao rezultat poistovjećivanje s identitetima koji nisu skladu s nacionalnom državom, poput sekti, etničke pripadnosti ili plemena, koji potom predstavljaju transnacionalnu zajednicu koja djeluje izvan državnih granica. Sektaški sukob kojem svjedočimo je rezultat slabosti države, ali istovremeno i njen uzrok. Sektaške napetosti su dovele do nasilja i imaju kao posljedicu da se građani još više počinju identificirati s pod- i transnacionalnim skupinama.
Sekte i savezništva u kontekstu rivalstva Irana i Saudijske Arabije:
U Siriji, Assadov režim je igrao na kartu ugroženosti manjina kako bi osigurao potporu primjerice kršćanskih milicija, druza i naravno alavita.
Također brojni vanjski akteri, poput libanonskog Hezbollaha i Teherana su sudjelovali u borbama bilo izravno, bilo pružanjem sredstava ili oružja. Iran se u tom kontekstu posebno istaknuo sa svojom potporom Siriji, slanjem oružja, savjetnika i vojnika kao i koordiniranjem šiitskih milicija iz drugih zemalja poput Afganistana. Libanon i Irak su sami pokušali izbjeći preveliki angažman, ali ne-državni akteri su opetovano prelazili ove granice. Kao znak slabljenja države, sirijske granice postale su sve tanje, olakšavajući prijelazak vojnika i oružja, ali i raseljenih osoba koje su bježale od rata.
Izvan Sirije, šiitske milicije poput iračkih skupina Asa'ib Ahl al-Haq i Kata'ib Hezbollah, opravdaju svoj angažman zaštitom svetih mjesta poput džamije Sayyeda Zeinab u Damasku dok pak militantne skupine Sunita i Salafista, podržane Katarom i Saudijskom Arabijom, su pak koristile anti-šiitsku retoriku i anti-iranske stavove kako bi opravdali svoje djelovanje. Iz svega je očigledno da se rat u Iraku i Siriji pretvorio u proxy sukob Irana i Petromonarhija s ciljem jačanja vlastitog regionalnog utjecaja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
