Europa i Turska imaju dugu i isprepletenu povijest ratova, pregovora i suradnje. Stoljećima su Europljani i Osmanlije bili istovremeno povezani i podijeljeni političkim, ekonomskim, vjerskim i kulturološkim pitanjima.
Danas Europa predstavlja snažnu ekonomsku i političku uniju u koju Turska želi ući. Otvaranjem pregovora, otvorila su se i stoljećima stara pitanja koja predstavljaju istovremeno sponu i jaz Istoka i Zapada.
Pobornici i kritičari ulaska Turske u EU se sudaraju uglavnom na pet velikih pitanja, a to su područje: sigurnosti, demokracije i ljudskih prava, politike i diplomacije, kulture i vjere te ekonomije.
U svakom od tih područja postoje argumenti za i protiv članstva te njihova analiza nudi odgovor na pitanje da li je ulazak Turske velika prijetnja ili nova prilika za Europu.
Povijest pregovora
Tijekom stoljeća Turska je predstavljala svojevrsnu sponu, most između Zapada i Istoka. 1923. godine, Mustafa Kemal Ataturk je osnovao Republiku Tursku te započeo velike reforme s ciljem stvaranja jedne nove, demokratske i sekularne države koja će se približiti Zapadu.
1945. Turska je bila jedna od osnivača Ujedinjenih naroda, a 1949. postaje jedna od prvih članica Vijeća Europe, regionalne organizacije za ljudska prava i demokraciju.
1952. godine ulazi u NATO, 1961. sudjeluje u osnivanju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, a 1973. u stvaranju Organizacije za sigurnost i suradnju. Turska je također dio UN-ove grupe 'Zapadna Europa i drugi', jednoj od pet informalnih regionalnih grupa unutar Ujedinjenih naroda koji čine glasački blok u skladu sa zajedničkim interesima svih država te grupe. Na primjer, Hrvatska je dio UN-ove grupe za Istočnu Europu.
Devedesetih godina, Turska se nastavlja približavati Zapadu pa tako 1992. postaje pridruženi član Zapadnoeuropske unije, obrambene organizacije koja je 2011. integrirana u Europsku uniju, a 1995. Ankara ulazi s Bruxellesom u Carinsku uniju s kojom se ukidaju takse na mnoge proizvode. 1999. Turska biva proglašena kandidatom za EU članstvo, a pregovori, službeno započeti 2005. godine, ubrzo zapinju na mnogim pitanjima.
Među najvećim pobornicima turskog ulaska u EU su Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. S druge strane, većina europskih zemalja, među kojima je i Njemačka se uvelike protive tom potezu.
Pitanje sigurnosti
Jedno od glavnih područja u kojem se zagovaratelji i protivnici ulaska Turske sudaraju je pitanje sigurnosti.
Za:
Turska je regionalna sila i s njenim ulazom Europska unija bi nesumnjivo povećala svoj utjecaj na Bliskom istoku te postala ravnopravni partner američkoj vanjskoj politici u tom dijelu svijeta.
Također, Bruxelles bi bio u stanju više utjecati na djelovanje Ankare (političkim i ekonomskim sredstvima kao na primjer, EU fondovima) te bi se uvelike izbjeglo donošenje odluka turskih vlasti na štetu Unije.
Uz to, Turska ima drugu najjaču vojsku u NATO savezu koja broji preko 600,000 vojnika što bi zasigurno omogućilo Europskoj uniji da postane ne samo ekonomska već i vojna sila na međunarodnoj sceni.
Protiv:
Turska je već dio NATO-a i kao takva ima utjecaj na Bliskom istoku. Uostalom, kritičari smatraju da bi s ulaskom Turske Europa bila primorana odgovoriti na ozbiljna pitanja nacionalne sigurnosti.
Osim sukoba s Kurdima koji traje od 1978. i koji je do sada odnio preko 40,000 života, Bruxelles bi se morao suočiti i s učestalim terorističkim napadima na turskom i dakle europskom tlu. Istovremeno, Europsko relativno mirno susjedstvo bi se pretvorilo u nestabilnu regiju obilježenu kriznim situacijama, terorizmom, sektaškim sukobima, diktaturama i generalnim napetostima.
Za kraj, postavlja se pitanje Shengena. S ulaskom u Europu te kasnije u Shengen, Turska bi postala najistočnija granica Unije i mnogi kritičari dovode u pitanje sposobnost Ankare da jednog dana efikasno nadzire te granice.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.