Američki predsjednik Barack Obama večeras (21 sat prema lokalnom vremenu) će održati govor, obraćanje američkom narodu, po pitanju daljnjeg angažmana protiv ISIL-a. Neki spekuliraju kako bi u večerašnjem govoru, dan prije obljetnice 11. rujna, Obama mogao najaviti i širenje zračnih napada na Siriju, protiv ISIL-a.
O takvoj mogućnosti se već duže vrijeme govori, no ovo postaje izuzetno komplicirano i potencijalno opasno pitanje - naime, SAD se još uvijek nalazi u nekoj vrsti indirektnog rata sa sirijskim vlastima te otvoreno podržavaju naoružanu opoziciju. Vlasti u Damasku bile su spremne na suradnju u ratu protiv ISIL-a, pa i sa SAD-om, no Washington to promptno odbija usvajajući tvrdnju kako je "Assad dio problema".
Pitanje koje se sada postavlja je ovo - ako američke snage počnu izvoditi napade protiv ISIL-a u Siriji, hoće li uskoro početi napadati i položaje sirijske vojske, unatoč činjenici da sirijska vojska već vodi rat protiv ISIL-a? Čak da to i nije cilj, nije jasno kako SAD misli izvoditi napade bez koordinacije s Damaskom jer sirijske zračne snage intenzivno bombardiraju položaje ISIL-a.
Pojedini izvori sugeriraju kako će se SAD oslanjati na druge militante koji se bore i protiv ISIL-a i protiv sirijske vojske. No, ta snaga je ideološki puno bliža ISIL-u, a ako će američke zračne snage od njih dobivati obavještajne informacije o metama, dobar dio tih meta mogao bi biti položaj sirijske vojske.
Nadalje, tzv. "umjereni Islamisti" - koje Obama i dalje želi pojačati s oko 500 milijuna USD (no, skeptičnih dužnosnika u Washingtonu ne nedostaje) - često su u direktnom savezu protiv ISIL-a, a kada pak govorimo o onima koji se zaista bore protiv ISIL-a, to je prije svega skupina pod nazivom Al-Nusra Front. No, ako SAD podupre nju onda bi se komotno mogla objaviti naslovnica "SAD i Al-Qaeda ratuju zajedno", pošto je Al-Nusra Front službeni ogranak Al-Qaede u Siriji.
SAD nema niti jednu dobru priliku u Siriji. Što god da u konačnici odluči biti će, u najmanju ruku, kontroverzno. Nadalje, njihovi navodni saveznici na terenu, skupine koje su obuhvaćene terminom "umjerena opozicija" (čim se mora koristiti naziv "umjerena", očito je kako nešto tu ne štima), otvoreno šuruju s njihovim navodnim neprijateljima, ISIL-om.
Kako prenosi list The Washington Post, dobar dio oružja koje je bilo namijenjeno pro-zapadnim pobunjenicima završilo je u rukama ISIL-a. U izvještaju WP-a spominje se i hrvatsko oružje koje je sada u rukama terorista iz ISIL-a. Ovakav ishod je bio za očekivati - upozoravalo se kako će slanje oružja u Siriju u konačnici završiti tako da će to oružje dospjeti u ruke najgorih aktera.
Izgleda kako tada nitko nije brinuo o tome - klasična taktika u kojoj cilj opravdava sredstvo. Veliko je pitanje brine li itko danas? Obamin prijedlog masovnijeg naoružavanja tzv. "umjerenih pobunjenika" zvuči pomalo suludo ako se ima u vidu da su iste skupine zapravo samo tranzit prema ISIL-u.
Zašto dakle Washington toliko uporno odbija ruku pomirenja koju je pružio Damask? Dakako, ne bi bilo prvi put da SAD promijeni stranu. Sve te priče o nekonzistentnoj politici su bez pokrića. Razlog je političke, odnosno geopolitičke, prirode i poprilično je kontroverzan, no ipak ga valja istaknuti. Stvar je u tome da su ISIL, koliko god radikalni bili, ipak ogranak sunitske sekte. Drugim riječima, udari na ISIL već poprilično ljute brojne utjecajne sunitske lidere u Zaljevu - možda ne nužno vlasti koje već okreću leđa ISIL-u kao prijetnju njima samima, ali znamo kako formalne vlasti nikada ni nisu bile cijela nomenklatura Zaljeva.
To je nešto što SAD, između redaka, i priznaje. To je nešto o čemu, okolo naokolo, ovih dana pišu brojni njihovi utjecajni analitičari. SAD je već krenuo u obnovu odnosa s Iranom, tj. glavnom šijitskom silom u regiji. Da sada još stane na stranu Assada - kojeg se često smatra dio šijitske (ili pro-iranske, jer sam Assad nije šijit, već alawit, što jest jedan ogranak šijitske sekte, ali Sirija je prije svega sekularno, a ne religijsko vodstvo) "osovine otpora", zaljevski lideri bi bili gnjevni (da ne koristimo neku težu riječ).
Ukoliko SAD previše okrene leđa ovim iznimno utjecajnim naftnim monarhijama (do koje mjere su iste utjecajne pokazuje i činjenica da SAD, koji voli držati lekcije, potpuno zazire od kritiziranja istih kada je riječ bilo o demokraciji, bilo o ljudskim pravima) mogao bi doživjeti veliki geopolitički poraz na Bliskom istoku.
Nadalje, bitno je istaknuti kako "klasična" konfrontacija između velikih sunitskih (Saudijska Arabija) i šijitskih (Iran) sila nije jedini sukob koji trenutačno trese Bliski istok. Tu je i konflikt kojeg bismo mogli nazvati "Bliskoistočnim Hladnim ratom", a vodi se između moćnih sunitskih sila - u prvom redu između Saudijske Arabije i Katara.
Saudijska Arabija je uvijek bila bliža Washingtonu od Dohe, no, to se mijenja dolaskom Obame na vlast koji prebacuje podršku s Rijada na Dohu. Rušenje Mubaraka u Egiptu, dolazak Muslimanske Braće na vlast i vojni napad na Libiju - sve su ovo aspekti koji su išli na ruku vanjskoj politici Katara, a uz podršku SAD-a. Saudijska Arabija je uzvratila udarac podržavši Sisija u Egiptu i njegov progon Muslimanske Braće, a samim time djelovala je kontra nove američke politike koja je uvedena Obaminom administracijom.
Nadalje, imamo informacije kako Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE su, u sklopu ovog "Bliskoistočnog Hladnog rata", na strani Rijada i Kaira, dakle protiv struje koja želi da Bliskim istokom zagospodari politički Islam, tj. Muslimanska Braća i njene razne frakcije) izvode zračne napade na prostoru Libije, iza leđa SAD-a. Drugim riječima, kako se slomio napredak ove nove agende u Egiptu (rušenjem Morsija i Muslimanske Braće), sada se nastoji učiniti isto i po pitanju Libije.
Pitanje svih pitanja je zašto bi se SAD stavio na stranu jedne strane u ovom velikom ideološkom konfliktu i zašto baš na tu stranu? Nekoliko je razloga. Jedan od aktera na drugoj strani, uz Katar, je i Turska, a Turska - kao NATO članica - ima znatan utjecaj na SAD (i obrnuto). No, baš ta činjenica, to nastojanje da se SAD drži čvrsto na jednoj strani šireg ideološkog sukoba na Bliskom istoku, dovodi i do sve većih tenzija u tim odnosima (vidi: Geopolitika genocida: ISIL, Turska i napad na američke ekonomske interese u Iraku).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
