Analiza - posljedice Paukove mreže: Sprema li se Rusija na nuklearnu odmazdu ili ipak preferira taktiku "kuhane žabe"?
Ranoga jutra 1. lipnja 2025. ukrajinska obavještajna služba pokrenula je spektakularnu operaciju pod kodnim imenom "Paukova mreža" – stotinjak dronova dopremljenih unutar ruskog teritorija pogodilo je četiri strateške zrakoplovne baze, od Arktika do Sibira. Na meti su se našli ponajprije stariji bombarderi Tu-95 i Tu-22M3 te jedan zrakoplov A-50, dok su najsuvremeniji Tu-160 izbjegnuti. Za Kijev impresivan propagandni trofej: desetine ruskih letjelica izbačene iz stroja, uz poruku da granice više ne jamče sigurnost. Za Moskvu, pak, podsjetnik na vlastitu ranjivost – još bolniji zato što je dotaknuo jednu (iako pomoćnu) nogu nuklearne trijade.
Kremlj je reagirao neuobičajeno suzdržano. Glasnogovornik Dmitrij Peskov potvrdio je da je Vladimir Putin o svemu bio obavještavan "u stvarnom vremenu", ali je odbio otkriti mjere odmazde, prebacujući lopticu ministarstvu obrane. Ono je priznalo štetu, otvorilo istragu i najavilo "kaznene udare" po ukrajinskim logističkim čvorištima. No ključna izjava stigla je iz samog vrha: u telefonskom razgovoru s Donaldom Trumpom, Putin je upozorio da će na "napad na nuklearne kapacitete Ruske Federacije" morati odgovoriti, ne specificirajući oblik tog odgovora. Time je ponovno aktivirao latentni strah Zapada od nuklearne eskalacije.
Strateški bombarderi doista nose i nuklearnu, i konvencionalnu ulogu, no oni čine tek trećinu – i to fleksibilniju, pokretnu – ruskog arsenala. Glavna kičma odvraćanja ostaju interkontinentalne balističke rakete u silosima te podmornice s projektilima R-29 i Bulava. Gubitak nekoliko desetljećima starih Tu-95-ica, koliko god neugodan za prestiž, ne zadire u sposobnost Rusije da zada "neprihvatljivu štetu" potencijalnom agresoru. Prema vlastitoj doktrini, Moskva smije upotrijebiti nuklearno oružje jedino ako joj je "ugrožen opstanak države" ili ako protivnik prvi upotrijebi oružje za masovno uništenje. Napad dronovima – i to bez nuklearnih bojevih glava – ne ispunjava te kriterije.
Unatoč tome sve je glasniji tabor tvrdolinijaša u ruskim medijima i Duminoj Komisiji za obranu, koji zahtijevaju "demonstrativni nuklearni signal" – primjerice visinsku eksploziju iznad nenaseljenog područja ili taktički udar na vojni poligon u Ukrajini. Takvi prijedlozi oslanjaju se na psihološki učinak: natjerati Zapad da povuče "crvene linije" prema Kijevu. No ista logika ima i drugu stranu: čim bi Moskva prešla nuklearni prag, otvorila bi Pandorinu kutiju posljedica – od diplomatske izolacije do mogućeg konvencionalnog odgovora NATO-a na ruske snage, recimo u Siriji ili Crnom moru. Putin, vješt u igri granicama, zasad razmatra drukčiji koktel pritisaka.
Prvo, konvencionalna eskalacija. Već 3. lipnja uslijedio je najmasovniji raketni udar na Harkov ove godine: hipersonični Kinžali, krstareći Kalibri i Shahed-dronovi padali su u trodijelnim valovima kako bi iscrpili ukrajinsku PZO. Drugo, disperzija strateških zrakoplova na manje piste i pojačano betoniranje skloništa – potez obrambene prirode, ali i signal da gubici iz "Paukove mreže" neće postati rutina. Treće, simboličke vježbe nuklearnih snaga na jugu Rusije i u Bjelorusiji, nalik onima iz svibnja 2024., koje služe više televizijskim kamerama nego ratnom planiranju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
