Sile koje nastoje spasiti iranski nuklearni sporazum sada su pod još većim pritiskom da požure po tom pitanju jer iz Irana su danas potvrdili kako su započeli pripreme na jačanju obogaćivanja urana, a zna se što to u konačnici može značiti.
Iako je SAD izašao iz nuklearnog sporazuma s Iranom, tri preostale Zapadne sile u ovom sporazumu - Njemačka, Britanija i Francuska - poručuju kako žele očuvati sporazum. No, izgleda kako Teheran nema previše strpljenja jer SAD je ponovno uveo sankcije Iranu. Drugim riječima - to sad znači da Europa mora pronaći način kako kompenzirati Iranu taj pritisak koji ponovno dolazi iz SAD-a ili će Iran nastaviti s procesom koji je pauziran nakon potpisivanja sporazuma 2015. godine.
Ali Akbar Salehi, direktor iranske organizacije za atomsku energiju, poručio je danas kako je Iran počeo razvijati naprednu infrastrukturu za centrifuge u svom centru Natanz. Njegova izjava dolazi svega dan nakon što je iranski vrhovni vođa, ajatolah Hamnei, jučer naredio pripremu većeg obogaćivanja urana ukoliko se sporazum raspadne.
Dakako, Iran nijednom nije spomenuo mogućnost nuklearnog naoružanja te od početka tvrde kako im to nije cilj. No, mnogi će biti vrlo skeptični ukoliko Iran nastavi s obogaćivanjem urana jer u tom slučaju korak do funkcionalnog nuklearnog oružja postaje znatno manji.
Ovaj potez Irana može se opisati kao jačanje pritiska Europe, odnosno Europi se daje do znanja da verbalna potpora za iranski sporazum neće biti dovoljna. Iranski uvjeti su jasni - žele da se zaštite postojeći trgovinski odnosi s Iranom te da se Iranu garantira prodaja nafte.
Zašto Iran traži i treba te garancije? Zato jer je jasno da američke ponovno uvedene sankcije se gotovo nikada ne odnose samo na Ameriku. Iran s pravom očekuje da će idući američki potez biti mjere protiv onih kompanija i država koje budu poslovale s Iranom. Tome se relativno lako može oduprijeti jedna Kina, koja će sigurno nastaviti kupovati iransku naftu, kao i Rusija, koja je i sama pod sankcijama. No, ono oko čega je Iran zabrinut je njihov pristup europskom tržištu - to je prostor koji SAD još uvijek može čvrsto kontrolirati iako se javljaju znaci otpora.
O kakvim brojkama govorimo? Popriličnim. Iranski izvoz u zemlje EU-a se od potpisivanja nuklearnog sporazuma 2015. godine do 2017. godine povećao gotovo 10 puta, a trgovinski deficit koji je po Iran 2015. iznosio oko 5 milijardi eura do danas se gotovo posve "poravnao".
Povratkom "na staro", na situaciju prije 2015., Iran ne samo da gubi znatno pojačanu trgovinu prema zemljama Europske unije već i sve ono što je tek trebalo doći. Naime, niti su odnosi između Irana i Europe još posve normalizirani niti su sve sankcije podignute (određene restrikcije prema Iranu nametnute su i od strane UN Vijeća sigurnosti, a istih se moraju pridržavati i Rusija i Kina).
Ukratko, ovaj Trumpov potez može dugoročno poremetiti iranske planove za ekonomski rast i stoga neće iznenaditi ako Iran pokuša i nekakvim snažnijim pritiskom utjecati na Europu kako bi se takav scenarij spriječio. Realno gledajući osim prijetnje daljnjeg bogaćenja urana, iznad postotka restrikcije, Iran zapravo malo toga ima kao potencijalnu polugu.
Američki gnjev nikako ne mogu odagnati čak ni da hoće - zapravo mogu, ali jedino vlastitom smjenom režima, a to sigurno neće učiniti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
