Danas je prvi dan Ženeve II - mirovne konferencije koja formalno ima za cilj privesti kraju trogodišnji krvavi sukob u Siriji. Danas će se po prvi put od početka rata delegacije sirijske vlasti susresti oči u oči sa svojim neprijateljima, opozicijom u egzilu koja je uvelike umjetno stvorena od strane Zapadnih sila, štoviše, sam SNC je stvoren na zahtjev tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton. Ti ljudi, koji su rat proveli po istanbulskim hotelima i drugim metropolama u sklopu brojnih summita "Prijatelji Sirije", danas su dogurali do toga da navodno predstavljaju dio sirijskog naroda koji se protivi vlastima u Damasku, što je izuzetno diskutabilno - ne činjenica da postoji dio stanovnika koji se protivi vlastima, već da su ovi ljudi njihovi predstavnici.
SNC su prije svega predstavnici svojih stvoritelja i svojih financijera, a tek onda eventualno predstavnici jednog dijela sirijske populacije. Nadalje, oni će danas u Švicarskoj biti predstavljeni i kao predstavnici vojne opozicije na terenu, što je jako daleko od aktualne stvarnosti. Naoružana opozicija pod njihovim zapovjedništvom prestala je postojati te je upitno da li je ikada i postojala, tj. da li je ikada zaista bila pod njihovom kontrolom. SNC nije prava opozicija, SNC je poslužio kao mehanizam za transfer novca i oružja sa Zapada na teren u Siriju.
Dok su stizali novac i oružje, naoružane skupine bile su, bar formalno, odane njihovom vodstvu. Kada su se isporuke smanjile smanjila se i odanost na terenu da bi tijekom protekle godine potpuno iščezla. Fantomska "Slobodna Sirijska Vojska" daleko je više egzistirala na stranicama zapadnih medija nego u stvarnosti. Njihovi kadrovi nisu poraženi, već su se asimilirali na stranu boljih financijera, a to su islamističke skupine poput Islamskog Fronta i ogranci Al-Qaede kao što su Al-Nusra Fronta i ISIL.
Najdegutantnija medijska priča, ne samo sirijskog rata, već i cijelog ovog stoljeća, je očajnički pokušaj diferencijacije militanata na "umjerene" i "radikalne". Kroz ovaj sramotni proces mediji su potvrdili kako je njihova nekoć isticana neovisnost sada već potpuno degradirala i potpala pod striktnu kontrolu političke dominacije i političkih lobija. Primjerice u SAD-u, gdje je nekoć - ne tako davno, prije svega nekoliko desetljeća - medijska scena zaista bila raznolika i samim time autonomnija, danas je progutana u raznim korporativnim spajanjima tako da u suštini sada imamo samo 6 korporacija (!) koje upravljaju s 90% američkog medijskog prostora. Za usporedbu, 1983. taj prostor je bio pod kontrolom ukupno 50 kompanija.
Vijesti se više ne razlikuju od medija do medija, eventualno samo u tonalitetu ili načinu dostave, no suštinski vijesti se samo prepričavaju, raspačavaju s centralne agende dalje diljem mreže koja je zapravo pod jedinstvenom kontrolom (agenda gore navedenih 6 globalnih medijskih giganta zapravo je jedinstvena, barem u vanjskopolitičkom smislu). Činjenica da mnogi, mahom u Zapadnom svijetu, odbacuju medijsku propagandu je pokazatelj duboke krize u kojoj se nalazi medijski stroj jednoumlja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
