Američka politika prema Siriji zadnjih godina može se nazvati jedino agonijom i tjeskobnim iščekivanjem. Koliko još treba čekati da Washington konstatira kako ništa nema smisla na Bliskom istoku dok se u Damasku s vlasti na ovaj ili onaj način sruši predsjednik Bashar al-Assad?
Polako, ali vjerojatno sigurno, sve vodi u tom pravcu. Nekoliko faktora će pritom poslužiti kao katalizatori. Prvi je promjena strukture vanjskopolitičkog vodstva unutar SAD-a. Pobjedom Republikanaca na izborima za Kongres Obama će neminovno izgubiti znatan dio svoje političke moći, naročito u domeni vanjske politike gdje je najambicioznija neo-konzervativna frakcija Republikanske stranke.
Drugi faktor je spoznaja SAD-a da ne mogu, bar ne još, kompromitirati svoj odnos prema Turskoj. Rušenje Assada ne bi bilo ništa drugo nego poklon Ankari za još uvijek stabilnu lojalnost.
Pritom valja sagledati i aktualnosti diljem Bliskog istoka. Često se spominje konflikt između sunita i šijita, no još veći i utjecajniji je onaj koji se vodi unutar sunitskog političkog svijeta, u prvom redu između "stare garde" autoritarnih kraljevskih vladara i sve snažnije, ali i sve radikalnije, interpretacije tzv. političkog Islama.
Sraz između jedne sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana je "klasika", ali još veći sraz biti će onaj između kampa u koji pripadaju zemlje poput UAE-a, Bahraina, spomenute Saudijske Arabije, Kuvajta i Jordana, te s druge strane manjinske skupine u koju spadaju Katar i Turska.
Katar i Turska možda jesu brojčano u manjini, ali njihov savez sa SAD-om je čvrst, dok drugi savezi s Washingtom postaju pragmatični, a to je prvi korak prema "listi za odstrel". Jordan i Saudijska Arabija mogli bi biti prvi na meti unutarnjih nemira, pobune Islamista, a u SAD-u još vlada jedna čudna klima koja je spremna takve događaje interpretirati kao "demokratske aspiracije".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
