Američka politika prema Siriji zadnjih godina može se nazvati jedino agonijom i tjeskobnim iščekivanjem. Koliko još treba čekati da Washington konstatira kako ništa nema smisla na Bliskom istoku dok se u Damasku s vlasti na ovaj ili onaj način sruši predsjednik Bashar al-Assad?
Polako, ali vjerojatno sigurno, sve vodi u tom pravcu. Nekoliko faktora će pritom poslužiti kao katalizatori. Prvi je promjena strukture vanjskopolitičkog vodstva unutar SAD-a. Pobjedom Republikanaca na izborima za Kongres Obama će neminovno izgubiti znatan dio svoje političke moći, naročito u domeni vanjske politike gdje je najambicioznija neo-konzervativna frakcija Republikanske stranke.
Drugi faktor je spoznaja SAD-a da ne mogu, bar ne još, kompromitirati svoj odnos prema Turskoj. Rušenje Assada ne bi bilo ništa drugo nego poklon Ankari za još uvijek stabilnu lojalnost.
Pritom valja sagledati i aktualnosti diljem Bliskog istoka. Često se spominje konflikt između sunita i šijita, no još veći i utjecajniji je onaj koji se vodi unutar sunitskog političkog svijeta, u prvom redu između "stare garde" autoritarnih kraljevskih vladara i sve snažnije, ali i sve radikalnije, interpretacije tzv. političkog Islama.
Sraz između jedne sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana je "klasika", ali još veći sraz biti će onaj između kampa u koji pripadaju zemlje poput UAE-a, Bahraina, spomenute Saudijske Arabije, Kuvajta i Jordana, te s druge strane manjinske skupine u koju spadaju Katar i Turska.
Katar i Turska možda jesu brojčano u manjini, ali njihov savez sa SAD-om je čvrst, dok drugi savezi s Washingtom postaju pragmatični, a to je prvi korak prema "listi za odstrel". Jordan i Saudijska Arabija mogli bi biti prvi na meti unutarnjih nemira, pobune Islamista, a u SAD-u još vlada jedna čudna klima koja je spremna takve događaje interpretirati kao "demokratske aspiracije".
SAD je vojno u Siriji, tvrde kako se bore protiv ISIL-a. Bore se, mada ih nitko nije u Siriju pozvao, sami su ušli, dakle invazija na Siriju je već izvedena, sada se samo čeka evolucija te invazije i prebacivanje fokusa s ISIL-a na sirijsku vojsku, na Damask, zapadni Aleppo i druge vladine točke.
U Siriji su itekako svjesni da se taj trenutak približava. Što mogu učiniti osim da poruče najvećem savezniku, Rusiji, da više nije vrijeme za politička premišljanja već slanje najboljeg i najučinkovitijeg oružje prema Siriji. Teško se Sirija može braniti od najveće vojne sile svijeta, ali nakon svega, zaslužila je barem pravo na pružanje adekvatnog otpora.
Da SAD sada krene na sirijsku vojsku, to bi bio krajnje kukavički potez, no ne bi bilo prvi put da SAD na takav način napada. Zašto kukavički? Zato jer su prošle godine natjerali Siriju da preda sav svoj arsenal oružja za masovno uništenje, kemijskog oružja. Dakako, riječ je o oružju koje ne bi trebalo postojati, nigdje na svijetu, ali da li je ovo trenutak za moraliziranje o oružju i njegovom smrtonosnom učinku? Sirijski kemijski arsenal bio bi učinkovit, naročito ako dođe do napada kopnene vojske (što je vrlo moguće iz pravca Turske).
Dogovor je bio da SAD neće napadati Siriju ukoliko Sirija preda svoj kompletan kemijski arsenal. Sirija je to učinila, a sada, godinu dana nakon, ponovno joj se prijeti agresivnim ratom.
Naime, više nije riječ samo o spekulacijama već počinju stizati konkretne potvrde da se SAD sprema na još jedan "zaokret" (ili "ispravljanje" prvotnog pravca). Američki CNN objavio je opsežan izvještaj u kojem se navodi kako je predsjednik Barack Obama zatražio od svog tima za nacionalnu sigurnost da naprave još jedan pregled američke politike prema Siriji. Jedan visoki američki dužnosnik ističe detalje: "Shvativši kako se ISIL vjerojatno neće moći poraziti bez političke tranzicije u Siriji i uklanjanja predsjednika Bashara al-Assada, Obama je zatražio reviziju politike prema Siriji".
ISIL se neće moći poraziti - i? Što sad? Možda ISIL, ili njihove izvedenice, dovesti na vlast u Damask? Jer ovo što Obama sada traži je upravo na toj liniji.
Kakva li je to uopće teorija? Kako Damask može biti razlog nemogućnosti poražavanja ISIL-a? Zato jer ISIL toliko željno traži pad vlasti u Damasku pa stoga neće odustati? Kako god se okrene, prebacivanje fokusa na rušenje vlasti u Damasku pogodovanje je ISIL-u, tj. ISIL-ovim moćnim saveznicima u regiji. Nadalje, ta priča da se ISIL "ne može poraziti" uopće ne drži vodu, pa nisu uspjeli zauzeti niti Kobani mada ga drže u okruženju, a iza leđa gradu se nalazi turska granica.
ISIL itekako može biti poražen, ne samo "degradiran" kako to američki predsjednik navodi, već i uništen potpuno. U regiji, i izvan nje, može se stvoriti ekstremno moćna anti-ISIL alijansa, prava borbena snaga, a ne aktualna anti-ISIL koalicija koja se sastoji od američkih i savezničkih vojnih zrakoplova kojima upravlja neodređena i često prevrtljiva američka vanjska politika.
Prava anti-ISIL alijansa obuhvaća Iran, Rusiju, Siriju, Irak, Hezbollah, Egipat, Alžir, Libanon, a u krajnju ruku mogu se pridružiti i pojedini prestrašeni naftni monarsi kojima ideološka konzistentnost ionako nikada nije značila ništa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
