Biti će velikih posljedica zbog današnjeg rušenja ruskog vojnog zrakoplova za kojeg se tvrdi da je upao u turski zračni prostor. No, ovakva eskalacija se mogla očekivati i zapravo čudi da se nešto slično već nije i desilo.
Što se zapravo sada može desiti? Posljedice mogu biti mnoge. Kao prvo, ovaj incident koristiti će akterima kao što je generalni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, koji već neko vrijeme nastoji progurati teoriju o tome da je zbog ruske vojne aktivnosti u Siriji ugrožena sigurnost samog NATO saveza.
Dakako, te tvrdnje nemaju smisla. Ruske zračne snage djeluju u Siriji protiv terorističkih elemenata te su tamo stigle na direktan poziv legitimne, od strane Ujedinjenih Naroda priznate, sirijske Vlade. Po istom ključu je i Saudijska Arabija ove godine intervenirala u Jemenu samo što su tamo stigli na poziv već svgrnute Vlade, ali, ako ćemo biti korektni, također još uvijek međunarodno i od strane UN-a priznate Vlade.
Što se tiče ruskih zračnih snaga u Siriji, one ugrožavaju NATO pakt jedino time što ugrožavaju političke i geostrateške ciljeve pojedinih NATO lidera, u prvom redu SAD-a. Da, Turska također nije sretna zbog činjenice da se Rusija uključila na strani sirijskih vlasti i sirijske vojske, ali Turska sama po sebi ima neke druge prioritete, njihove primarne brige su lokalne - jačanje Kurda u regiji - dok SAD i dalje razmišlja globalno.
Prije svega treba spomenuti da rat u Siriji, koji traje već petu godinu, nije nekakav "autohtoni" sukob u kojeg su se velike sile uključile jer su htjele ili su bile primorane. Rat u Siriji je izbio kao dio znatno šire i dugoročne strategije za dominacijom regije Bliskog istoka.
Toliko toga je povezano s tom Sirijom da bi mogli jako dugo nabrajati, no spomenimo samo neke od ključnih faktora:
- Sirija na Bliskom istoku omogućava geopolitički utjecaj Rusiji
- Sirija čini Iran regionalnom silom koja ima pretenzije postati dominantnom silom Bliskog istoka
- Sirija je glavna logistička ruta i ključni element potpore za preostale elemente anti-izraelskog otpora, uključujući libanonski Hezbollah i palestinski Hamas
- Sirija se nalazi na glavnom prostoru putem kojeg bi neki od najvažnijih budućih plinovoda trebali prolaziti, uključujući i onaj Katar-Europa
- Sirijska vlast je recidiv prošlosti, ali i dalje opstaje - predstavlja, za Zapad, krajnje nepoželjnu ideologiju Arapskog nacionalizma, ideologiju koja - uz sve svoje mane i vrednote - predstavlja možda i najsnažniji otpor neo-kolonijalizmu ove regije
- Sirija je trn u oku svim bogatim arapskim sunitskim monarhijama jer je u savezu s njima najvećim rivalom, pa čak i neprijateljem, Iranom
- Turska pokoravanjem Sirije vidi svoju povijesnu priliku za ekspanziju utjecaja, možda čak i teritorija
- Turske vlasti promoviraju tzv. demokratski islamizam, koji je i dalje islamizam, kombinacija religije i lojalnosti Zapadnom kapitalu, a Sirija, kao jedan od zadnjih velikih sekularnih sila Bliskog istoka, stoji im na putu
To su samo neki od razloga zašto se ovaj rat dešava, zašto se potpaljuje i zašto neće završiti tako brzo.
Situacija je danas znatno drugačija nego prije 2 godine. Danas na prostoru Sirije, odnosno na njenom zračnom prostoru, djeluje nekoliko stranih sila - prije svega Rusija i SAD, s time da je Rusija, kako smo i naveli, pozvana od strane legitimnih vlasti, dok je SAD pozvao sam sebe.
Rusija i SAD bi mogli imati, barem teoretski, zajedničke interese, pa i na polju vanjske politike, ali to se neće tako skoro desiti. Od 90-ih godina naovamo došlo je do prekida približavanja i od onda traje udaljavanje, negdje od početka stoljeća. Dakako, postoje razlozi. Rusija se ne bi bunila na partnerski odnos sa SAD-om, ali SAD je još daleko od toga.
Američka vanjska politika još uvijek vodi strategiju dominacije, a time su narušili i popravljeni odnos s Rusijom. Naime, Rusiji, nakon raspada SSSR-a, obećane su neke stvari, kao što je primjerice vrlo važno pitanje o prestanku širenja NATO pakta prema istoku, odnosno prema njihovim granicama. Dogodilo se upravo suprotno, NATO već jest na ruskim granicama, a postoje ambicije da se u taj savez uključe i Gruzija i Ukrajina.
Da skratimo priču - Rusija je dobar partner SAD-u samo u onim gabaritima kako je SAD to naučio s drugim zemljama, da bude poslušna. Trenutak kada je Rusija to odbila biti je trenutak kada su se ove sile počele razilaziti.
Sada su bliže no ikad, ali ne u političkom smislu, već u onom fizičkom. Ruski i američki vojni zrakoplovi lete iznad Sirije i gađaju ISIL-ove teroriste držeći jedno oko stalno jedni na drugima.
Da su SAD i Rusija u boljim odnosima, nekog velikog straha ne bi bilo, ali njihove dvije vojne operacije se preklapaju u najgorem trenutku, u trenutku kada su njihovi odnosi na najnižim razinama još od doba Hladnog rata. Sada, u ovakvoj situaciji, svaki bliski susret je opasan, ali, kako smo danas i vidjeli, ne samo njih.
Turska je NATO članica, a NATO savez je vojna organizacija kojom se de jure upravlja demokratski dok je de facto produžena vojna ruka američkih interesa u svijetu.
Turska je poprilično moćna država i nema dvojbe da joj tu moć daje i NATO članstvo, no to isto članstvo joj i oduzima. Primjerice, već su bili potpisali ugovor o nabavi kineskih protuzračnih sustava da bi kasnije morali odustati zbog pritiska NATO-a, odnosno NATO šefova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
