Sve je počelo još prošle godine u proljeće. Bjelorusija, kojom još tamo od raspada SSSR-a čvrstom rukom vlada jedan te isti čovjek, predsjednik Aleksandar Lukašenko - kojem je to donijelo nadimak "zadnji europski diktator" - gotovo da i nije imala prosvjeda, a ako bi ih i bilo, brzo su bili ugušeni. Izgledalo je kako je gotovo nemoguće pokrenuti anti-vladine demonstracije u zemlji kao što je Bjelorusija, zemlja gdje je KGB još uvijek KGB. No, sve to se promijenilo u svibnju prošle godine kada su demonstracije itekako buknule te zatekle Lukašenka i vladajuće.
Da je Lukašenko itekako bio zatečen pokazuje i njegova prva reakcija. Naime, on je bio uvjeren da je demonstracije organizirala - Rusija, i to s ciljem da ga "sruši s vlasti". Očito je Lukašenko smatrao da Rusija ima neki konkretan razlog biti ljuta na njega, možda to što se u to vrijeme poprilično blisko družio s Amerikancima (tadašnji američki državni tajnik Mike Pompeo bio je i u posjeti Minsku). No, uskoro je shvatio da to nije nekakva ruska odmazda već da je riječ o domaćoj opoziciji za koju možda nije niti znao da postoji. Tko su uopće anti-vladine snage u Bjelorusiji? Riječ je o mreži dobro organiziranih aktivista koji, moglo bi se reći, imaju želju preorijentirati Bjelorusiju iz njezinog aktualnog političko-strateškog položaja prema Rusiji te je okrenuti prema Europskoj uniji. Dakako, i srušiti Lukašenka s vlasti.
Politički gledano anti-vladin pokret podsjeća na ono što se dogodilo u Ukrajini kojih 5 godina ranije, ali ne uz toliku dozu militantnog otpora. Majdan u Kijevu podsjećao je na ratno stanje. Takvih scena u Bjelorusiji nije bilo, a neki će reći da ih nije ni moglo biti jer su tamošnje snage sigurnosti krenule u žestoko gušenje demonstracija. No, tako se pričalo nekad i za Ukrajinu pa se svejedno "s lakoćom" dogodio Majdan.
Jedna je ključna razlika u anti-vladinom ustanku iz Ukrajine i ovom iz Bjelorusije - trenutak. Naime, do preokreta u Ukrajini je došlo u trenutku dok je SAD, za vrijeme Obamine administracije, bio vrlo angažiran i voljan aktivno pomoći tamošnjim snagama u rušenju Viktora Janukoviča. U bjeloruskom slučaju imali smo jedan vrlo drugačiji pristup američke, tadašnje Trumpove administracije. Bilo je očito da je Trump jednostavno nezainteresiran za veći angažman oko neke nove "narančaste revolucije". Možda da se ista događala u Iranu, ali Bjelorusija ga nije zanimala. Štoviše, sama činjenica da se Pompeo pojavljivao u Minsku pokazuje nam da je Trump zapravo imao ideju kako Lukašenka "odvojiti" od Putina. Čak je i imao određeni uspjeh u tome, ali su kasnije ove anti-vladine demonstracije taj plan zapravo "pokvarile".
Pobuna u Ukrajini bila je vođena od strane SAD-a, a ovdje se pak trebala "iskazati" Europska unija. Rezultat nije ispao dobar, bar ne po bjelorusku opoziciju koja je uspjela dići zavidnu pobunu, izvući stotine tisuća ljudi na ulice, ali najviše što su mogli dobiti od EU-a su prigodne poruke i eventualni azil što je liderica bjeloruske opozicije, Svetlana Tihanovskaja, i iskoristila (odlaskom u Vilnius). Bila je Tihanovskaja kasnije i u SAD-u, čim se promijenila vlast. No, ni od Bidena nisu dobili neki veliki entuzijazam.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
