Izraelski premijer Benjamin Netanyahu jučer je održao govor te pritom istaknuo kako njegova Vlada podupire "masovnu" emigraciju Židova iz Europe u Izrael. Tim izjavama ponovno je otvorio jednu od najvećih debata, onu o izraelskoj ulozi u trenucima kada je sigurnost Židova u Europi pod upitnikom, ali isto tako i u vrijeme kada se približavaju iznimno neizvjesni parlamentarni izbori u Izraelu.
Želi li, dakle, Netanyahu zaista masovni dolazak europskih Židova u Izrael ili su ove izjave date samo u svrhu izborne kampanje u kojoj izraelski premijer, već po običaju, nastoji ostaviti dojam zaštitnika Židova u Izraelu i svijetu? Vjerojatno ima istine u obje pretpostavke.
Nije nikakva tajna da je antisemitizam u Europi ponovno u porastu, kako to nažalost i biva u trenucima ekonomske krize, a zadnjih dana napadi na Židove sve su češći. Napad na sinagogu ovog vikenda u Kopenhagenu samo je zadnji u nizu napada. Valja se prisjetiti i terorističkog napada u Parizu koji je djelomično također bio i antisemitski motiviran (napadnut je košer dućan). Tijekom ovog vikenda također dolazi i vijest kako je na istoku Francuske oskvrnuto na stotine židovskih grobova.
Porast netrpeljivosti i mržnje u Europi je itekako osjetan, mada ne samo protiv Židova. U Zapadnoj Europi svjedočimo i sve većoj islamofobiji, kao i sve većem animozitetu prema imigrantima. Dakako, Zapadne medijske reakcije su često pristrane po tom pitanju i to nije nekakva novost.
Prije nekoliko dana u SAD-u je ubijeno troje muslimanskih studenata. Medijsko praćenje ovih ubojstava iz mržnje (ubojica je bio radikalni anti-teist) bilo je, slobodno možemo reći, minimalno. Medijska osjetljivost često seže toliko daleko da se možemo upitati je li uopće "korektno" upitati se kakva bi medijska reakcija bila da ubijeni studenti nisu bili Muslimani?
Naravno, senzibiliziranost postoji zahvaljujući velikim tragedijama koje su se na prostoru Europe desile za vrijeme Drugog svjetskog rata i za očekivati je da će još jako dugo vremena napadi na pojedine skupine biti prikazivani daleko drugačije nego napadi na neke druge. Kada je primjerice Francuska prije nekoliko godina krenula u fizičko uništavanje romskih naselja, malo tko se u Europi uznemiravao oko toga. Je li to pokazatelj da u Europi postoji diskriminacija? Itekako da je i itekako da postoji, ali to nije neka novost. Ipak, imajući u vidu i diskriminaciju i medijsku pristranost, to ne znači da bi zbog toga namjerno trebalo jednoj pojavi davati manju pažnju od druge.
Mnogi ljudi pitanja ove vrste kompariraju vrlo isključivo. Čim se krene s takvim komparacijama, sav smisao se naglo gubi. Konkretno, stvarne prijetnje Židovima u Europi često se nastoji umanjiti, pa čak i trivijalizirati, isticanjem sve veće - i itekako stvarne - islamofobije u europskom društvu. Zar je to toliko bitno? Zar veća diskriminacija prema jednoj skupini umanjuje diskriminaciju prema drugoj?
No, kada govorimo o Izraelu i europskim Židovima u istom kontekstu, stvar postaje vrlo kompleksna. Izrael se nastoji prikazati kao zaštitnik Židova u cijelom svijetu, samim time bi se od Izraela očekivalo da će biti najveći glasnogovornik protiv ekstremizma, naročito anti-židovskog ekstremizma.
Premijer Netanyahu bio je u Parizu na skupu svjetskih državnika koji su došli osuditi terorističke napade na urede satiričnog lista Charlie Hebdo. Tamo se predstavio kao očekivani glasnogovornik, no kada pogledamo pobliže politiku Izraela, dakle njegovu politiku, otkrivamo niz kontradikcija. Jedna od najvećih je činjenica da Izrael direktno pomaže islamističkim skupinama u susjednoj Siriji, mada time riskira regionalno jačanje ekstremizma, a samim time - pretpostavimo - i veću opasnost za državu Izrael.
Iz toga proizlazi kako politika Netanyahua nije nužno sigurnosna, već i ekspanzionistička. Zašto? Zato jer naizgled čudni potezi u izraelskom susjedstvu svode se na udarce braniteljima teritorija na koje je Izrael još prije više desetljeća "bacio oko" - a to su sirijski Golan i južni Libanon.
Vođenje oportunističke politike jako se obilo o glavu Zapadnim silama jer su pritom, prvo u Iraku, kasnije u Libiji i naposljetku u Siriji - greškom ili ne - stvorili najopasnije kadrove ekstremnog Islamizma. Da je kojim slučajem Netanyahu zaista zaštitnik sigurnosti, upozoravao bi protiv poteza koji dovode do jačanja ekstremizma u regiji. No, on ne samo da to ne čini, već čini upravo poteze koji dovode do jačanje baš tog ekstremizma.
Sirija na niti jedan način nije napala Izrael, a Izrael je u zadnjih nekoliko godina više puta izveo zračne napade na položaje sirijske vojske kako bi zaustavili njihov napredak protiv islamističkih boraca od kojih se neki nakon ranjavanja liječe u izraelskim bolnicama.
Sve što je pogrešno učinjeno u Siriji može potencijalno skupo koštati Europu jer Europa je u opasnosti da postane prožeta spavaćim ćelijama radikalnih Islamista, što se zasigurno ne bi desilo da se iste na ovaj ili onaj način nije podržalo u Siriji, doslovno stvorilo.
Meta radikalnih Islamista u Europi - koji u nju zapravo ne dolaze, oni se u njoj stvaraju pod propagandnim utjecajem terorističkih skupina i drugih izvora - možda hoće primarno biti Židovi, ali sigurno ne i jedina. Meta ovih ekstremista biti će svi, kao što već i jesu na Bliskom istoku gdje su pokazali podjednaku brutalnost prema svima koji se na bilo koji način protive njihovoj volji - od kršćana, sunita, šijita do Židova i ateista.
Netanyahu možda jest zabrinut za europske Židove, ali je također i vrlo zabrinut oko pobjede na predstojećim izborima. Netanyahu je uvijek računao i znao kolika je važnost židovske dijaspore, pa su stoga i njegove izjave prilagođene. Nakon jučerašnjeg napada u Danskoj, poručio je: "Židovi su ponovno ubijani na europskom tlu samo zato što su Židovi. Dakako, Židovi zaslužuju zaštitu u svakoj zemlji, ali mi Židovima poručujemo - braćo i sestre, vaš dom je Izrael".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
