Mnoge ankete predviđaju kako će stranke krajnje desnice ostvariti velike napretke u vrijeme idućih europskih izbora. Značajno je primijetiti kako ovaj "trend" nije vezan samo uz jednu ili dvije države, već se javlja gotovo u cijeloj Europi. To ne može biti slučajnost te stoga možemo doći do samo dva moguća zaključka: ili je krajnja desnica pan-europski vrhunski organizirana ili su se u Europi dogodile stvari koje su simultano ojačale njen položaj u gotovo svim državama. Odgovor je, naravno, teorija pod rednim brojem dva.
Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi - ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija "nesposobna" ili "neučinkovita", nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.
Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi - u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane - predstavljajući se kao "lijeva" opcija - neminovno društvo okreće u jednom "alternativnom" pravcu, krajnjoj desnici.
U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste "ograničene kolektivne svijesti" u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra - gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.
Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast - nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, "vrline" u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, "štafetu" preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.
U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako nalazimo. Kao što je u stabilna vremena "preriskantno" koketirati s krajnjom desnicom (ili ljevicom), u teška vremena davanje povjerenja u ruke centra nameće se kao opasni nastavak aktualnog tragičnog stanja - naime, to je spontani način na koji jedno društvo neminovno počinje promišljati.
Krajnja desnica u ovim trenucima već ima svoju publika koja je željna poslušati "argumente" iz njihovog tabora, ta publika se sada već okuplja pred njihovim vratima, što u neka stabilnija vremena ne bi bilo moguće. Da ne bismo "diskriminirali" politički kompas - ista stvar se događa i na lijevom frontu, mnogi će osluhnuti što krajnja ljevica misli o svemu ovome. No, kada je riječ o krajnjoj ljevici - dakle, govorimo o militantnom anti-kapitalizmu, revolucionarnom Marksizmu-Lenjinizmu, anarhizmu i drugim sličnim tendencijama - ona ili jednostavno ne postoji, ili je zaokupljena svojim unutarnjim teoretskim dijalozima (monolozima), ili jednostavno nema adekvatnih sredstva da se eksponira.
Prije nego nastavimo moramo se zadržati i na problematici "sredstava" - krajnja ljevica ih danas u Europi očito nema, a bez konkretnih sredstava ne može učiniti gotovo ništa, naročito danas kada se do širokih masa još uvijek primarno dolazi putem glasnih poruka, tj. medija. S druge strane kompasa, krajnja desnica treba samo pružiti ruku i njoj se nude brojne interesne skupine - od konzervativnih udruga, stranaka desnog centra koje žele spasiti svoj položaj oslanjajući se na radikalno krilo, vjerskih institucija i - što je daleko najvažnije - ugroženih kapitalista.
Kapitalistička klasa, za koju je politički kompas samo "igračka", svjesna je kako će joj krajnja desnica produžiti rok trajanja ukoliko dođe do ozbiljnih socijalnih previranja. No, u mnogim zemljama današnje Europe imamo specifičnu situaciju u kojoj desnica ne hrli ka trijumfu zahvaljujući polarizaciji u društvu, već primarno zbog potpunog izostanka svog, nazovimo to tako, "prirodnog neprijatelja".
Razloga je više, a "krajnja" ljevica proizvela je mnoge sama za sebe. Pad Berlinskog zida je, izgleda, toliko dobro "ošamutio" ljevicu da ona jednostavno više ne može pronaći sebe, izoštriti fokus i adaptirati se na moderna vremena. Radničku klasu, koja je danas na rubu, nije gotovo nimalo briga za beskrajne debate o tome koje su zasluge, a koji propusti jednog Staljina, Lenjina, Tita, Hoxhe, pa u konačnici i Marxa i Engelsa. Teško je dati odgovor na pitanje da li je moguće da ljevica toga nije svjesna ili ipak je, ali se svojim unutarnjim debatama podsvjesno nastoji distancirati od "okrutnog" svijeta u kojem mnogi preferiraju materijalizam, potrošnju i privatno vlasništvo (plus: gomilanje istog)?
Tko god prati rad krajnje ili autentične (naziv nije bitan) ljevice u Europi znati će da su upravo ovo neki od njenih ključnih problema. Kada se ideologija slijedi radi ideologije, a ne razumom, tada dolazi i do agresivne samoobrane. Tipični predstavnik "ove" ljevice je sposoban na dugo i široko argumentirati zašto je danas "bitno" danima analizirati neki sitni detalj vezan uz Oktobar, socijalizam u Njemačkoj, Parišku Komunu itd.
S druge strane, krajnja desnica se adaptirala (ne možemo reći "evoluirala" jer bi to bilo nakaradno), itekako se adaptirala - ona danas izvrsno barata modernim načinima komunikacije. Krajnja desnica je naučila kako put do pobjede više nije sila nego obmana, eksploatacija upravo onih temelja koje im je tako prigodno postavila socijal-demokracija i pro-kapitalistička liberalna ljevica.
Pamfletima, trabunjanjem o povijesti i gomilanjem teorije, ideologija krajnje desnice bila bi u startu osuđena na propast. Znajući to, danas se ona već na globalnoj razini koristi drugim načinima plasiranja poruke i ideje. I nije jedina, samo je zadnja koja je stigla u tu arenu i sada će se boriti istim sredstvima. Krajnje ljevica, primjerice, do tog stadija nije došla jer očito ne želi ni sudjelovati.
Plasiranje ideoloških i političkih poruka, zapravo jednom riječju "propagande", do savršenstva je doveo liberalni kapitalizam. Mediji ove ideološke skupine funkcioniraju po poprilično jednostavnom, ali izuzetno uspješnom, ključu. Publiku se zatrpava trivijalnošću - od "najdeblje žene na svijetu koja je smršavila 200 kilograma" do "zvijezda kojima je pri nastupu 'ispala' stražnjica". Publika reagira na ovaj sadržaj stihijski i nagonski. Takav sadržaj "mami" čitateljstvo ciljajući njegove, nazovimo ih tako, "sirove strasti". U tome ne bi bilo ništa "nužno" loše kada govorimo o jeftinim tabloidima kojima je jedini cilj masovnom tiražom zgrnuti što veći novac. "Problem" nastaje u trenutku kada se kroz isti sadržaj sporadično "uvaljuju" političke poruke, ne samo poruke, već i cijele agende, ideologije, pa čak i navodne svrhe življenja, rada, djelovanja i egzistencije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
