Mnoge ankete predviđaju kako će stranke krajnje desnice ostvariti velike napretke u vrijeme idućih europskih izbora. Značajno je primijetiti kako ovaj "trend" nije vezan samo uz jednu ili dvije države, već se javlja gotovo u cijeloj Europi. To ne može biti slučajnost te stoga možemo doći do samo dva moguća zaključka: ili je krajnja desnica pan-europski vrhunski organizirana ili su se u Europi dogodile stvari koje su simultano ojačale njen položaj u gotovo svim državama. Odgovor je, naravno, teorija pod rednim brojem dva.
Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi - ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija "nesposobna" ili "neučinkovita", nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.
Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi - u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane - predstavljajući se kao "lijeva" opcija - neminovno društvo okreće u jednom "alternativnom" pravcu, krajnjoj desnici.
U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste "ograničene kolektivne svijesti" u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra - gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.
Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast - nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, "vrline" u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, "štafetu" preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.
U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako...
Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi - ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija "nesposobna" ili "neučinkovita", nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.
Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi - u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane - predstavljajući se kao "lijeva" opcija - neminovno društvo okreće u jednom "alternativnom" pravcu, krajnjoj desnici.
U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste "ograničene kolektivne svijesti" u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra - gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.
Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast - nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, "vrline" u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, "štafetu" preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.
U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako...
