Osam godina nakon što je započela financijska kriza eurozone koja je skoro dovela do bankrota Grčke, Portugala i Irske, države članice eurozone i dalje ne napreduju prema sveobuhvatnim reformama financijskog sustava. S izuzetkom Francuske pod Emmanuelom Macronom, ostali su čak skloni vjerovati kako ta reforma nije potrebna. No, nova eurokriza se nadvija nad Europskom Unijom. Trenutačno je Njemačka zaokupljena političkim problemima, Italija se bavi biranjem populističke vlade koja će imati velikog utjecaja na euro, a Španjolska je previše zaokupirana separatističkim pokretom u Kataloniji.
Italija je treća najveća zemlja eurozone i njezini gospodarsko-politički potezi su sada posebno pod povećalom. Talijansko gospodarstvo posebno je osjetljivo na nepovoljno međunarodno ekonomsko okruženje i teže globalne uvjete likvidnosti. Talijanski parlamentarni izbori, dodatno, imaju velike posljedice za gospodarsku politiku. Velik uspjeh ostvarile su populističke političke stranke koje ne žele biti ekonomski konzervativne niti žele provesti istinsku ekonomsku reformu. Italija će zasigurno ući u stanje političke nestabilnosti, iako se to ne očituje toliko u gospodarskoj slici – kao što je donekle i talijanska specifičnost snažnog gospodarstva i slabe političke vlasti. Međutim, povećanje nezaposlenosti i pad BDP-a ne daje Italiji prostora za eksperimente s ekonomskom politikom, već zahtijeva osnovne gospodarske reforme koje mogu zatvoriti proizvodni jaz i približiti talijansku ekonomiju zemljama sjeverno od Alpa. Talijanski gospodarski rast je najmanji u Europskoj uniji. Međunarodni monetarni fond predviđa kako će se jaz između Italije i drugih ekonomskih sila u Europi povećati u 2018. godini. Nezaposlenost je pala u prosincu 2017. godine na 10,8 posto, ali nezaposlenost među mladima, odnosno u dobnoj skupini do 24 godine, i dalje je preko 30 posto. Talijanski javni dug iznosi 131 posto BDP-a i četvrti je najveći u svijetu u apsolutnom smislu. Kraj olakšica u Europi i sve veće kamate vjerojatno će uskoro smanjiti talijansku mogućnost servisiranja vladinog duga.
Zajedno, populisti su osvojili preko 50 posto glasova, pa će u svakom slučaju populisti biti barem dio buduće koalicijske vlade. U najgorem slučaju za talijanske birače i njihov novčanik, na čelu vlade bi se mogao naći Matteo Silvani, čelnik euroskeptične Sjeverne lige ili Luigi di Maio, predsjednik Pokreta pet zvijezda. Zajedno s Trumpovom protekcionističkom trgovačkom politikom i neuravnoteženim proračunom, talijanski potezi mogu utjecati na cijelu eurozonu i proizvesti dodatne udarce krize. O tome ekonomisti već razmišljaju, te govore kako će iduća kriza zadesiti Europu do kraja ove godine i bit će potencijalno dulja, ali svakako teža za europske ekonomije i građane. Naime, populisti odbacuju potrebne fiskalne reforme koje mogu dovesti eurozonu u ravnotežu te žele uvesti dvostruku valutu – liru za domaću ekonomiju i euro za međunarodne poslove. Nije sasvim jasno kako bi ovakva jedinstvena kombinacija dviju valuta uopće mogla funkcionirati na tržištu koje je posve integrirano u europske i svjetske gospodarske tokove. Od talijanskih političara Europska unija zahtijeva fiskalnu disciplinu, ali istovremeno oni moraju olabaviti tu disciplinu ukoliko se žele približiti glasačima koji mahom zahtijevaju nižu dob umirovljenja, povećanje mirovina i reformu oporezivanja. Mnogi političari smatraju da bi preuzimanje suverene kontrole nad monetarnom i fiskalnom politikom zemlje olakšalo upravljanje gospodarstvom i omogućilo ekonomski uzlet. Uz rastući euroskepticizam, talijanski glasači podržavaju takve politike.
Moguća talijanska gospodarska kriza je od velike važnosti i za eurozonu i za globalnu ekonomiju. Deset puta veća od grčke ekonomije, talijanska ekonomska osnovica je daleko veći izazov za gospodarska kretanja i može utjecati na preživljavanje eura kakvog znamo danas. Za razliku od Grčke, Italija je jednostavno prevelika za spašavanje, jer se radi o trećoj najvećoj vladi na svijetu koja izdaje obveznice u vrijednosti od 2,5 bilijuna dolara (nakon Japana i Sjedinjenih Država). Stoga su sve moguće nagle odluke populista potencijalno pogubne, pa se mnogi talijanski ekonomski stručnjaci nadaju kako će se iz parlamentarnih izbora ipak izvući stabilna vlada koja može donekle zaliječiti akutne ekonomske rane. Globalni financijski krugovi bi svakako htjeli da Talijani izlaze na izbore ponovno i ponovno sve dok se ne izabere vlada koja će biti prihvatljiva Berlinu i Parizu te njihovim gospodarskim planovima za Europsku Uniju. A takva situacija možda i nije previše daleko od istine. Ipak, Talijani će se morati u jednom trenutku suočiti s potrebom rješavanja golemog ekonomskog nereda – kao što su Grci najzad odlučiti da će ipak ostati u eurozoni jer bi ih inače snašla beznadna depresija. Baš kao i Talijani, i Grci su se bavili idejom povratka drahme, ali to se na kraju nije ostvarilo. Novac ionako prati zakone matematike, a ne nacionalizma.
Istovremeno, problem je Europe što Europljani ne dijele zajedničke političke narative i ne mogu doći do zajedničkih političkih odluka. Eurozona je zapravo jedina monetarna unija u kojoj nema jedne nacije, već se radi o brojnim nacionalnim filterima, željama i prohtjevima, koji čine čuda za razvoj eura kao valute. Uvijek besprijekorno pripremljeni Nijemci pripremili su krajem 2017. godine niz scenarija koji mogu utjecati na euro i dovesti do nove financijske krize. Među njima se na visokoj poziciji nalazi Italija, uz bok raznim politikama centralnih banaka u poslijekriznom razdoblju, gospodarska kriza u Kini (koja je svoj uspon zasnovala samo na iskorištavanju globalne financijske krize 2008./2009., ali je primjenjivala čiste kapitalističke modele koji su i doveli do takve krize), propast gospodarske snage Japana koji je i dalje treća najveća ekonomija svijeta itd. Kriza bi mogla ponovno proizaći iz bankarskog sektora, koji je neujednačen u raznim zemljama eurozone. Ova ranjivost je posebno vidljiva u Italiji, gdje banke drže velike količine talijanskih državnih obveznica.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
