Američki predsjednik Donald Trump poručio je danas kako će u roku od 24 do 48 sati odlučiti što učiniti po pitanju Sirije zbog kemijskog napada u gradu Douma (ruska vojska, koja je danas obišla i provjerila lokaciju navodnog napada, tvrdi kako se nikakav napad tamo nije niti desio, a fotografije skupine Bijele kaciga naziva lažnima). Dakle, imamo gotovo reprizu od prošle godine, također u travnju, kada je opozicija optužila sirijsku vojsku za kemijski napad, a Trumpova akcija je uskoro uslijedila u vidu raketnih napada na sirijsku zračnu vojnu bazu u provinciji Homs.
Ove godine, čini se, Izrael je odlučio preduhitriti SAD te su noćas oni - prema tvrdnji Sirije i Rusije - izveli zračnu bazu u provinciji Homs (Izrael službeno o svemu i dalje šuti, no ta šutnja može se komotno uzeti i kao potvrda). Izgleda kao da na jedan suptilan način ovom akcijom poručuju SAD-u: evo, mi smo obavili raketni napad na zračnu bazu, pa vi ne morate, vi napravite ove godine nešto žešće i veće.
Nije Izrael jedini koji od Trumpa sada očekuje nešto žešće i veće - aktera je mnogo. Kompletan američki politički establišment, republikanski i demokratski, uz neke vrlo rijetke iznimke, zaziva američki napad na Siriju, prvi "pravi" napad. Naime, kada je prošle godine Trump naredio udar Tomahawk raketama na sirijsku zračnu vojnu bazu, američki mediji - i tzv. "liberalni" i tzv. "konzervativni" - instant su slavili njegov potez, neki su čak tvrdili kako je tim potezom "zaista postao predsjednikom" (ništa čudno za zemlju koja je u svojih nekoliko stotina godina postojanja gotovo stalno u ratu, a često i nekoliko odjednom).
No, kada se prašina od udarca američkih krstarećih raketa u centralnoj Siriji slegla, dojučerašnji slavitelji njegovog poteza nervozno su se upitali: "Zar je to sve?". Htjeti još, još vojnih napada, još razaranja i još pogibije - postoji riječ za to, za biti žedan krvi. Danas je ta žeđ još i veća - danas se Assada prikazuje još i kao većeg tiranina, Rusiju kao još i većeg neprijatelja, Iran kao još i veću apokaliptičnu prijetnju. Teško je vjerovati da cijeli jedan sustav tako glasno navija za nešto što se lako može pretvoriti u globalni vojni sukob.
Politika navija za konačni obračun, kao i mediji - u određenim slučajevima došlo je do takvih osobnih transformacija da je to zastrašujuće. Primjerice, nekoć hvaljena progresivna novinarka, Rachel Maddow, koja je svoju emisiju na kanalu MSNBC posvećivala važnim socijalnim i političkim temama kao što su kriza s vodom u američkom gradu Flint, štrajk nastavnika u obrazovnom sektoru, sada se pretvorila u najvećeg zagovaratelja obračuna s Rusijom. Dakako, ovo je tek jedan primjer, cijeli informativni sustav tzv. "mainstream" karaktera usredotočen je na potrebu "obračunavanja s Rusijom".
Svi oni sada gledaju prema Trumpu i čekaju što će napraviti po pitanju Sirije. Od njega se sada traži da jednim udarcem (ali višestrukom raketnom paljbom) kazni ne samo Assada, već i njegove saveznike, mrsku im Rusiju i Iran. Dakle, što Assad bude više kažnjen, što američki napad bude silovitiji, to će, barem tako razmišljaju, biti više kažnjeni i Rusija i Iran. Jer Rusija i Iran su involvirani, baš su se ozbiljno angažirali oko podupiranja "krvoločnog" (da, to je ta riječ) Assada i stoga što snažnije se bude treslo tlo pod američkim raketama to će i njih snažnije zaboljeti - a idealna meta bio bi Damask.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
