Irački premijer Hajder al-Abadi posjetio je 9. srpnja Mosul i čestitao iračkim snagama na njihovoj pobjedi nad militantima Daeša u tom gradu. Mosul, drugi najveći grad u Iraku, oslobođen je gotovo u potpunosti. U suradnji sa zapadnim i istočnim saveznicima, iračke oružane snage su time završile ofenzivu koja je započela 17. listopada prošle godine. Poraz Daeša donekle je simboličan upravo u Mosulu, jer je na ovom mjestu proglašen „kalifat“. Tijekom tih mjeseci, irački vojnici borili su se zajedno s kurdskim pešmergama, sunitskim arapskim plemenskim borcima i šijitskim milicijama da povrate ovo središte iračke pobune. Određena simbolika jest i srušen minaret povijesne džamije al-Nuri, sagrađene prije osam stoljeća. Kao svoj zalog izgradio ju je Nuredin Zanki, srednjovjekovni muslimanski vođa i osnivač dinastije Ajubida, koji su se borili za zauzimanje Jeruzalema nakon poraza kršćanskih vojski. Zanki je bio iznimno važna osoba za određivanje vjerske putanje Mezopotamije. U Bagdadu je vladala sunitska dinastija Abasida, dok su u Kairu bili šijitski Fatimidi. Dvije velike dinastije borile su se za prevast duše i uma Arapa, a kada je Zanki uspješno pomogao sunitskoj strani, ujedno je u Mosulu pobijedio pijitsku dinastiju Hamdanida, te sagradio ovu velebnu džamiju.
Upravo u toj džamiji je još uvijek nepotvrđeno ubijeni čelnik terorističke organizacije Daeš (ISIL) Abu Bakr al-Bagdadi proglasio „islamski kalifat“, da bi 21. lipnja ove godine Daeš uništio istu tu džamiju u svom nastojanju za spašavanjem žive glave. Iako teroristi tvrde preko svojih informativnih agencija da su Sjedinjene Države odgovorne za taj napad, iračke snage su bile u blizini džamije i potvrdile da Daeš stoji iza napada, pokazujući time sav jad i čemer tzv. uvjerenja u islamske vrijednosti. Ne samo da su time rušili vlastito mjesto nastanka, nego su još jednom pokazali da nisu ni u jednom smislu muslimani.
Mosul je važan i za geostrateško pozicioniranje i budućnost jedinstvene iračke države. Još iz srednjeg vijeka je poznat kao vrata Iraka, ključ Horasana i put k Azerbajdžanu. Nije stoga čudno da su teroristi izabrali upravo ovaj grad za središte svog krvavog pohoda. Sada je njihov nasilno zauzeti dom izmakao iz ruke, ali san o tzv. državnosti nije prestao. Amerikanci su prodajom oružja Saudijskoj Arabiji omogućili daljnje financiranje ekstremističkih stremljenja i naoružavanje militanata. Irak (pa i Sirija) su za sada izgubljeni, ali terorizam se širi neviđenom brzinom diljem svijeta, pomažući usput izgradnji industrije straha i stalnom kolopletu nasilja. Regrutacija terorističke elite se odvija stalno, a među glavnim regrutima su i mnogobrojni bivši zatvorenici Abu Graiba i Guantanamo Baya. Nakon al-Kaide i Daeša, neko novo ime će nastati, s novim odnosom prema romantiziranoj prošlosti islamskog iskona, koji u vehabitskoj školi islama nema nikakvog osobitog smisla s obzirom da se radi o novotariji 17. i 18. stoljeća u pustarama Saudijske Arabije.
Što se tiče samog Iraka, teroristička organizacija je velikim dijelom poražena. Ipak, sigurnosna situacija u Iraku ostaje teška. Fizički gubitak kalifata voditi će spektakularnim terorističkim napadima u Iraku i Siriji, ostatku Bliskog istoka, u Europi i drugdje, kao što je pokazao nedavni razorni napad na šijitsku džamiju u Kabulu. Daeš je 2014. bio u posjedu čak trećine iračkog teritorija. Svaka čast se mora odati iračkim snagama koje su se borile od grada do grada i ostvarivale malen ali stalan napredak u razbijanju terorističkih snaga, sve do Mosula. U tom poslu živote je izgubilo mnogo iračkih vojnika, koji su se morali suočavati s gerilskim načinom ratovanja, samoubilačkim napadima, nagaznim minama, snajperistima i iznenadnim rafalima mitraljeza. U Mosulu je poginulo nekoliko tisuća terorista, a sada se procjenjuje da je sveukupno na strani Daeša od 2014. do danas na svim frontovima ubijeno preko 60 tisuća boraca. Iračani mogu proslaviti, ali osim trajne terorističke prijetnje, nije odgovoreno na pitanje tko će i kako vladati Irakom odnosno kako će se poraz Daeša odraziti na homogenost iračke države.
Kurdski vođe su iskoristili borbu protiv Daeša kako bi se domogli oružja od zapadnih zemalja i preuzeli kontrolu nad još uvijek neutvđenim područjem bogatom naftom, osobito nad gradom Kirkukom i njegovim okruženjem. Kurdistanski predsjednik Masud Barzani je dovoljno smio da pozove na održavanje referenduma o samoodređenju Kurdistana u rujnu ove godine, što može biti samo trik kako bi ostao na vlasti. Barzanijev mandat je istekao još 2015. ali umjesto da ode sa svoje pozicije, čelnik Kurdistanske demokratske stranke (KDP) je izazvao političku krizu i domogao se snažne potpore Ankare. Oporbene stranke, prije svega Gorran i PUK ne mogu ništa protiv te turske žile kucavice koja Erbilu donosi gospodarski razvoj, osim da se okrenu Teheranu i Bagdadu za pomoć. Barzaniju je nužno potreban neki „domoljubni“ čin, neko državotvorno ponašanje, kako bi osigurao kurdsku potporu. Unatoč obećanjima, KDP nije pomogao Jazidima u vrijeme Daešovog napada na Sindžar, a u izravnu borbu su se više uključili Kurdistanska radnička partija (PKK) i sirijski YPG. Sada, kad je uspješno iskorijenjena Daešova prijetnja, iračka središnja vlada će se krenuti obračunavati s Erbilom, prije svega u obliku preuzimanja kontrole u Kirkuku. Tu postoji opasnost i izravnog vojnog sučeljavanja pešmergi i iračkih snaga, što se moglo dogoditi i prije da američke snage nisu intevenirale na obje strane i osnovale zajedničke kontrolne točke.
Zajedno s drugim velikim multipolarnim silama, vlada u Bagdadu mora shvatiti da ovo pitanje ne smije prerasti u otvoreni sukob Arapa i Kurda.
Iračkoj vojsci pomažu mobilizirane dobrovoljačke šijitske milicije koje okupljaju oko sto tisuća ljudi. Zbog očiglednog propitivanja kako riješiti tako golem broj neregularne vojske pod oružjem, irački parlament je prošlog studenog prihvatio njihovo uvrštavanje u iračke sigurnosne snage pod izravnom kontrolom premijera. Sunitski političari su bili protiv ovakve odluke i predložili osnivanje provincijskih jedinica nacionalne garde koje mogu poraziti lokalne pobunjeničke skupine i Daeš. Osim toga su ukazali na još uvijek nejasna ubijanja sunitskih protuterorističkih snaga za koje okrivljavaju šijitske milicije. Suniti sada strahuju da bi trajno uvrštavanje šijitskih jedinica u iračku vojsku stvorilo iračku verziju Hezbolaha ili Revolucionarne garde, što može opet voditi smanjenoj legitimnosti i autoritetu iračke države. No, i sami suniti su međusobno podijeljeni i uvijek u međusobnoj svađi kao i oružanom sukobu. Osobito se to vidjelo tijekom utrke za dobivanjem koncesija za građevinske radove u obnovi ratom razrušenih gradova u provincijama Anbar, Salahudin i Dijala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
