Optimalna metoda financiranja deficita državnog proračuna oduvijek je bila kontroverzna tema među ekonomistima. Iako će se gotovo svi složiti da se financijska politika države sastoji od nametanja poreza, izdavanja državnog duga tj. državnih obveznica te "štampanja" odnosno kreiranja državnog novca oduvijek je postojalo neslaganje povezano sa makroekonomskim posljedicama navedenih izbora.
Budući da zbog zakonskih ograničenja država ne može direktno posuditi novac od centralne banke ili kreirati svoj vlastiti novac pitanje koje se postavlja je kako država troši. Općenito stajalište je da država mora poput svakog privatnog subjekta u ekonomiji pribaviti/"zaraditi" novac prije nego što ga može potrošiti. Smatra se da je državna potrošnja financirana poreznim prihodima poduzeća i građana koji posluju unutar države te da je zaduživanje države na unutarnjem ili vanjskom tržištu novca potrebno ukoliko postoji razlika između prikupljenih poreznih prihoda i državne potrošnje. Država novac pribavlja izdavanjem državnih obveznica i trezorskih zapisa. Državna obveznica je ustvari ugovor o kreditu između države i investitora u kojem se država obvezuje da će do određenog trenutka u budućnosti investitoru isplatiti glavnicu plus definiranu kamatu. Osnovna razlika između obveznice i trezorskog zapisa je u roku dospijeća. Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku kraćem od godinu dana, dok su obveznice dugoročni vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku duljem od 1 godine.
Investitori državu percipiraju kao najsigurnijeg dužnika budući da praktički ne može bankrotirati ukoliko vraća dug u vlastitoj valuti, stoga su državne obveznice uvijek poželjne u svakom investicijskom portfelju. Unutar tržišta duga razlikujemo tri subjekta, imamo državu kao eminenta obveznice, zatim financijske posrednike (dileri, brokeri, banke, rejting agencije) te imamo individualne ili institucionalne investitore (mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, banke). Kad se država želi zadužiti na primarnom tržištu obratit će se specijaliziranoj financijskoj instituciji (banke, brokerske kuće). Specijalizirane financijske institucije mogu otkupiti dio ili cijelu emisiju obveznica i trezorskih zapisa na primarnoj aukciji prema ugovorenoj cijeni i nakon toga brinu o prodaji investitorima. Za pružanje usluga upravljanja i preuzimanja rizika namiruju se putem razlike (engl. spread) između cijene koju plaćaju državi i cijene po kojoj prodaju obveznicu dalje na sekundarnom tržištu. Sekundarno tržište je tržište na kojem se obavlja stalna kupoprodaja već emitiranih obveznica koje su u ruke investitora došle rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu se ne prikupljaju nova novčana sredstva već se samo mijenja vlasnik obveznica, tj.obveznice se preprodaju.
Kada država troši, brojevi na računu državne riznice u centralnoj banci se smanje, a povećaju se brojevi na računu poslovne banke u centralnoj banci. (povećavaju se rezerve poslovne banke u centralnoj banci). To povećanje rezervi vidljivo je na računu poduzeća ili osobe koja ima račun u poslovnoj banci kojoj je država uplatila novac za proizvod, obavljeni rad ili uslugu. Državna potrošnja povećava ukupne rezerve banaka na računu u centralnoj banci pod uvjetom da su svi ostali parametri konstantni.
Kada državna riznica prima sredstva od poreznog obveznika na svoj račun, događa se suprotno. Primjerice, ako porezni obveznik uplaćuje porez u državnu riznicu, u njegovoj banci kao i u bankarskom sustavu u cjelini dolazi do smanjivanja rezervi za vrijednost iznosa uplaćenog na račun državne riznice u centralnoj banci. Ukoliko bi potrošnja državnog novca sa računa državne riznice u centralnoj banci bila savršeno koordinirana sa poreznim uplatama na račun riznice, suprotstavljeni efekti potrošnje i uplata bi se međusobno poništili. To znači da ukoliko bi država imala balansiran proračun na način da se dnevne porezne uplate i dnevna državna potrošnja poništavaju to ne bi imalo nikakav utjecaja na neto količinu rezervi banaka u centralnoj banci. Međutim , dnevne uplate i isplate sa računa državne riznice su vrlo neusklađene. Isto tako, važno je napomenuti da državna potrošnja operativno i logički prethodi oporezivanju. To je zbog toga što plaćanje poreza ne može povećati stanje na računu državne riznice u centralnoj banci i reducirati rezerve poslovnih banaka dok te iste rezerve nisu kreirane. Štoviše, centralna banka i/ili država kao jedini subjekti koji mogu stvoriti rezerve su ustvari primarni kreatori tih rezervi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
