Analiza krize u Aziji: Može li se SAD nositi s neminovnošću? Kina zna da rat nije jedina opcija - ovo je sukob ideološkog iscrpljivanja u svijetu koji se naglo mijenja, koji prati svaki potez, a ni Tajvanu nije u interesu postati nova Ukrajina
Kineska vojska nalazi se sa svih strana Tajvana, izvode vojne vježbe s desecima zrakoplova i ratnih brodova, rakete čak lete preko samog Tajvana i padaju u isključivi gospodarski pojas Japana. SAD poručuje kako je ovo nedopustiva eskalacija. Ali rata i invazije neće biti, barem ne za sada. To nije u kineskom pristupu. Vježbe, iako najveće u blizini Tajvana u najmanje četvrt stoljeća, samo su poruka SAD-u da je provokacija uočena.
Glavni odgovor Kine nisu ove raketne vježbe, a sigurno neće biti ni skorašnja invazija, glavni odgovor je znakovita poruka koju je uputilo kinesko ministarstvo vanjskih poslova ističući kako je povratak Tajvana Kini "neminovnost".
To je možda upravo odgovor kojeg se SAD najviše plaši. Kina time poručuje kako neće djelovati dok ne bude spremna, a bit će spremna.
Jer cijela ova provokacija s Pelosi može se promatrati i kao pokušaj da se Kinu natjera na stratešku pogrešku, a rat s Tajvanom u ovom trenutku svakako bi to bio.
Ako je to bio cilj onda gotovo sigurno neće uspjeti. Zapravo doći će do stvaranja obrnutog ishoda koji nije povoljan po SAD u ovom trenutku.
Naime, SAD već godinama pojačava pritisak na Kinu znajući da im je Kina najveći rival u današnjem svijetu. No, Kina sve to vrijeme maksimalno drži distancu i uzvraća najčešće diplomatskim žargonom nastojeći napetosti, koliko je moguće, držati na minimumu. Jasno, to je bilo i u kineskom interesu, no SAD-u možda nije jasno da je bilo i u njihovom.
Uzmimo situaciju s ratom u Ukrajini. Kina i Rusija su bliske, ali unatoč tome Kina je i u ovom slučaju nastojala održati distancu, barem javno, šaljući opet diplomatske poruke u kojima se "obje strane poziva na smirivanje i prekid sukoba".
A sad? Mogla bi Kina vrlo brzo promijeniti retoriku i otvorenije prozvati SAD zbog globalne hegemonije i njihove destruktivne ideologije "američke izuzetnosti".
Pa što onda? Kina bi postala samo još jedna zemlja koja otvoreno kritizira SAD u svijetu gdje mnogi misle isto, ali se ne usude to reći. Zašto bi to bio neki loš ishod po SAD? Zato jer govorimo o Kini, a ne nekoj zemlji koju je Washington unaprijed otpisao kao geopolitički nevažnu.
Buđenje konkretnije kineske vanjske politike može djelovati kao magnet na zemlje koje se možda i ne usude znatnije opredijeliti jer u tom slučaju do jučer mogle su računati eventualno samo na direktnu podršku Rusije. U komparaciji Kina je jedna sasvim druga razina, zemlja koja prije svega u ekonomskom smislu može postati globalna super-sila. Zapravo, prije ili kasnije, Kina će i morati snažnije istupiti ako želi steći takav status.
Konkretni potezi sad se i događaju. Kina je danas najavila kako prekida daljnji dijalog sa SAD-om na brojnim područjima, uključujući po pitanju vojske i klimatskih promjena.
Time Kina također pokazuje da joj je jasno da iza ove provokacije ne stoji Nancy Pelosi (iako nije da joj neće zamjeriti, štoviše, već su je stavili na popis sankcija) već cijela Bidenova administracija, a možda i više od nje, cijela američka politička elita koja, kako se čini, na području geopolitike slaže se jedino oko toga da im Kina predstavlja najveći izazov.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova danas je također potvrdilo kako prekidaju dijalog sa SAD-om i na području prevencije prekograničnog kriminala i suzbijanja trgovine narkoticima.
Može se reći kako su to simbolični potezi, ali znajući do koje mjere je Kina prakticirala "smirivanje situacije" onda ovi potezi postaju poprilično značajni.
Zanimljivo je da američki državni tajnik Antony Blinken danas s ASEAN summita u Kambodđi poručuje kako "nema opravdanja za ovako ekstremne, nesrazmjerne i eskalacijske vojne odgovore". Drugim riječima, SAD pokušava prikazati posjet Pelosi kao nešto ne toliko bitno - iako jako dobro znaju da nije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
