Neprijatelj mog neprijatelja meni je prijatelj, ili barem tako zaključuju vodeći donositelji odluka u Jeruzalemu i Rijadu. Naime, Izrael i Saudijska Arabija su već dulje vrijeme naklonjeni jedno drugome, ali sada je ta veza postala i službenim političkim stavom. Od početka 2014. predstavnici dviju država ostvarili su pet tajnih sastanaka kako bi raspravili odnose prema zajedničkom neprijatelju Iranu. Prošlog tjedna, dvije zemlje su potvrdile svoje tajne susrete u Vijeću za međunarodne odnose, think tanku u Washingtonu.
Dugo vremena je odnos ovih dviju zemalja bila javna tajna, pogotovo u odnosu prema Iranu i njegovoj ulozi na Bliskom istoku. Međutim, službeno Rijad i Jeruzalem nisu priznali nikakve diplomatske odnose. Ovaj iskaz također je samo potvrda da je došlo do tih sastanaka, ali nije naznačeno da bi se službeni odnos promijenio. Saudijska Arabija, naime, ne priznaje pravo postojanja Države Izrael, a Izrael do sada nije prihvatio saudijsku ulogu u mirovnom procesu i izgradnji palestinske države.
U Washingtonu su se javnosti obratili svojim govorima Anvar Madžed Eški, umirovljeni saudijski general i bivši savjetnik princa Bandara bin Sultana, koji je služio kao dugogodišnji saudijski veleposlanik u SAD-u, te Dore Gold, bivši izraelski veleposlanik u UN-u, za kojega se nagađa da bi mogao preuzeti čelno mjesto u izraelskom ministarstvu vanjskih poslova.
Eški je iznio kratku povijest Irana od vremena Islamske revolucije 1979., naglašavajući teroristička djela, talačku krizu i agresiju režima, te završio s planom za Bliski istok u sedam točaka. Na vrhu tih prioriteta jest ostvarivanje mira između Izraela i Arapa, a drugi cilj je promjena režima u Iranu. Na popisu se našla i želja za većim arapskim jedinstvom, osnivanjem arapske regionalne vojne sile, te je pozvao na osnivanje nezavisnog Kurdistana na temelju teritorija koji danas pripadaju Iraku, Turskoj i Iranu. Gold je također upozorio na iranske regionalne težnje, ali nije pozvao na rušenje vlade u Teheranu.
Predstavnici dviju zemalja susreli su se posljednih 17 mjeseci u Indiji, Italiji i Češkoj. U šturim priopćenjima je istaknuto da su Izrael i Saudijska Arabija prepoznali izazove koje Iran predstavlja, te da se raspravljalo o političkim i ekonomskim načinima kako da zaustave iranski napredak, a posebice u vidu uspješnih pregovora P5+1 zemalja i Irana oko nuklearne energije i želje Baracka Obame da ostvari dugoročan dogovor s Iranom. Ipak, dvije zemlje će teško imati pravu suradnju u bliskoj budućnosti, jer bi to značilo da bi izraelski desničarski premijer Benjamin Netanyahu prihvatio Arapsku mirovnu inicijativu za prekidom izraelsko-palestinskog sukoba. Ta inicijativa djelo je pokojnog kralja Abdulaha koji ju je sastavio 2002., kad je još bio prijestolonasljednik Saudijske Arabije.
Još početkom 1990.-ih je Izrael počeo približavanje s arabijskim kraljevinama. Tada, na krilima mirovnog procesa u Oslu, Katar je dozvolio otvaranje izraelskog trgovačkog predstavništva, a Abu Dabi je čak dopustio prisustvo izraelskih obavještajnih snaga u Emiratima. Prema Wikileaksu, odnosi Izraelaca i arabijskih dužnosnika su povećani nakon izbora Mahmuda Ahmadinežada za iranskog predsjednika, a osobito nakon 2009. i početka iranske nuklearne krize. Ali, odnosi sa Saudijskom Arabijom su nešto sasvim drugo.
Saudijska Arabija, kao članica Arapske lige, podržava palestinsko pravo na suverenost i od 1967. zahtjeva da se Izrael povuče sa Zapadne obale i ostalih okupiranih područja. Multilateralnim mirovnim prijedlogom kralja Abdulaha 2002. ti su se zahtjevi ponešto promijenili, ali Izrael nije odgovorio na tu ponudu. Saudijska Arabija službeno je ponovila 2007. mirovni prijedlog koji je stvorio službenu negativnu reakciju izraelskih vlasti, koje su se pozivale na dogovore iz Osla i saudijski odmak od tih dogovora.
Saudijska Arabija i Izrael nemaju službenih diplomatskih odnosa. Saudijska Arabija je 2005.objavila kraj svoje zabrane izraelskih proizvoda i usluga, većinom kroz svoju prijavu Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, gdje jedna članica ne može imati potpunu zabranu proizvoda i usluga druge članice. Ipak, bojkot nije ukinut. Na političkom polju, međutim, Rijad i Jeruzalem imaju zajedničkog saveznika, Washington, i zajedničkog neprijatelja, Teheran. U tom se jako dobro razumiju.
Rijad je također igrao važnu ulogu u pokušaju dovođenja Palestinaca do sposobnosti samoupravljanja koje bi dopustilo da s Izraelcima razgovaraju bez osjećaja podčinjenosti ili ovisnosti. Time je kralj Abdulah htio spriječiti daljnji razlaz Fataha i Hamasa, posebice kad je dvije strane doveo na razgovore u Meku 2007. Ti su dogovori propali, ali Saudijci i dalje podupiru jedinstvo palestinske vlasti i oštro se protive sukobima među dvjema stranama.
Nakon tzv. Arapskog proljeća, Izrael je počeo shvaćati Saudijsku Arabiju kao jamca stabilnosti na Bliskom istoku i dolazi do bliže suradnje na polju trgovine oružjem i zajedničkim političkim pogledima na regiju. Prema nekim podacima, Izrael je čak ponudio obrambenu tehnologiju Saudijcima uslijed početka rata u Jemenu. Srdačnost se prikazivala i prije. Kad je umro kralj Abdulah, izraelski predsjednik Reuven Rivlin izrazio je lijepe riječi o preminulom monarhu, nazivajući ga primjerom utemeljenog i odgovornog vodstva. Rivlinu je kralj Abdulah bio moderator, poštovao je osjetljivost i svetost Jeruzalema i tražio promicanje vizije blagostanja za regiju. Možda je takvo poštovanje i odraz zajedničkih osjećaja za šijitske muslimane koji su građani drugog reda u Saudijskoj Arabiji i koji su pod stalnim pritiskom Rijada.
Svi pokazatelji stoga ukazuju na činjenicu da su dvije države u vrlo dobrim odnosima, ali da istovremeno ne mogu izraziti to službeno i na sva zvona. Razlozi tome su dugoročni vanjskopolitički ciljevi Izraela i Saudijske Arabije. Saudijska Arabija je srce islamske vjere, rodno mjesto te religije, gdje se nalaze dvije najsvetije džamije u Meki i Medini. Cijeli muslimanski svijet svakoga dana pet puta okreću svoje molitve prema Meki.
Saudijci su spojem moći obitelji Saud i vjerskog žara vehabitskog smjera u islamu očuvali islamsku tradiciju u svim područjima vlasti i društva. Islam nije samo odrednica života Saudijaca, već je i politika i djelovanje vlade. Ustav Saudijske Arabije je Kur'an, a šerijat je temelj saudijskog pravosudnog sustava. Takvo obilježje stvara od Saudijske Arabije lidera u islamskoj solidarnosti diljem svijeta. Zemlja nastoji održati što više sastanaka Arapske lige, Muslimanske svjetske lige i Organizacije islamske konferencije, institucija koje se bave očuvanjem islamskog interesa. Tu svoju ulogu podržava novcem. Saudijska Arabija donira golem novac Islamskom razvojnom fondu koji pruža pomoć zajednicama za infrastrukturne projekte. Ulaže u Islamsku razvojnu banku, koja ima sjedište u Džedi, kao i u Islamsku organizaciju za znanost, tehnologiju i razvoj.
Istovremeno, Rijad osjeća da gubi svoju sve-muslimansku moć, što zbog bliske suradnje s Amerikancima, što zbog pokušaja stvaranja umjetnog razdora među sunitskim i šijitskim muslimanima. Koalicija voljnih na saudijskoj strani u jemenskom ratu pokazuje da Rijad može imati utjecaja u mnogim zemljama, ali i ta potpora nije jednoznačna i stalna: primjeri pokazuju Tursku i Pakistan.
Izrael, s druge strane, ne može sebi dopustiti da sklopi službeni savez sa zemljom koja predvodi arapske zemlje koje se protive njegovom postojanju. Izraelci su teško pronalazili liberalne vrijednosti u susjednim zemljama, te su se još od Ben Guriona okrenuli stvaranju saveza na temelju zajedničkih interesa.
Ova realpolitika ih je dovela u dobre odnose s nekim autokratskim režimima, poput Egipta. Ali, taj je pristup iz korijena nepouzdan za Izrael, jer okretanje autoritarnim vlastima za rješenje nekog problema samo povećava radikalizam, jer je autoritarnost sama problem. Zbog toga se u Jeruzalemu čuju nove riječi. Saudijska Arabija sada umiruje svoj utjecaj, iako je činjenica da se saudijska monarhija sve više radikalizira i povlači poteze koje nikada do sada nije pravila, poput ratnog podviga u Jemenu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
