'Sunitsko-šijitske podjele dovode do sukoba diljem Bliskog istoka. Napeti odnosi na terenu vidljivi su u Iraku, Siriji, Saudijskoj Arabiji, Jemenu. Dvije velike bliskoistočne sile, sunitska Saudijska Arabija i šijitski Iran bore se za regionalnu premoć. Islamski svijet duboko je podijeljen na ove dvije, nepomirljive denominacije.' Ovakvo pretjerano pojednostavljivanje sunitsko-šijitske podjele učestalo je u javnosti. Da je podjela osnova (samo)identificiranja zajednica u pojedinim državama, te snažno utječe na sukobljavanje, to nosi sa sobom istinu. Međutim, niti su ti sukobi nastali na denominacijskim podjelama, niti podjele izviru iz samih denominacija. Tvrditi da je Bliski istok područje vjerskog sukoba naprosto ne drži vodu.
Podjela sunita i šijita je u svojoj biti politička. Suniti se nazivaju tako jer prate sunnu, djela Proroka Muhameda koja se sastoje od načina kako je Prorok izvršavao vanjske čini, poput ulaska u kuću ili džamiju, pozdravljanja susjeda, ritualno pranje, i slično, pa sve do moralnih i duhovnih djelovanja i stavova, kao što je pomoć prijateljima u nevolji, molitva s koncentracijom, shvaćanje svih ljudskih bića i prirode itd. Šijiti se nazivaju tako jer slijede šiat Ali, Alijev smjer (ili stranku), odnosno slijede put koji je utro Imam Ali, Muhamedov zet i njegov najbliskiji učenik. Ukratko, suniti vjeruju da Muhamed nije ostavio nasljednika, te da je htio da najbolji među njegovim sljedbenicima vode zajednicu muslimana. Šijiti odbacuju to mišljenje, te vjeruju da je Muhamed odabrao svog zeta Alija kao svog nasljednika i kao najbližeg muškog srodnika. Oni smatraju da je vodstvo islamske zajednice nasljedno.
Niti su šijiti, niti suniti jedinstveni. Oni se unutar sebe vrlo razlikuju. Islam ne poznaje svećenički stalež na način kako ga prepoznaje kršćanstvo, jer u islamu nije potrebno tražiti posrednika između čovjeka i Boga. Islam priznaje škole mišljenja i učenja, koje se temelje na proučavanju Kur'ana, hadisa i sune, te prihvaća da ljudi prepoznaju nečije mišljenje ili učenje kao pravilno, te se oko tog mišljenja okupljaju. Suniti, koji čine daleko najveću islamsku denominaciju, stvorili su nekoliko škola mišljenja (zakona): Hanafi, koji predstavljaju školu razuma (pokrivaju glavne sunitske zemlje Egipat, Tursku, Jordan, Irak, Siriju, Pakistan, Indiju, Afganistan, srednjoazijske republike, Sjeverni Kavkaz, Albaniju i Bosnu), te škole Šafijita (dio Egipta, Jemena, Iraka, Turske, Somalija, Etiopija, Džibuti, Kenija, Tanzanija, Mozambik, Malezija, Brunei i Indonezija), Hanbali (Saudijska Arabija, dio UAE), te Maliki (cijela Sjeverna i saharska Afrika, te dio Perzijskog zaljeva.
Šijiti prate liniju imama koji proistječu iz ahlulbejta odnosno Kuće Proroka. Linija Imama i nasljednika Muhamedovog kućanstva (sejedi) tvore povlašten sloj u šijitskim zajednicama. No, i šijiti imaju svoje razlike, ponajviše na temelju toga koliko se imama slijedi. Najveća šijitska sljedba je džaafaritska (poznata kao Imami ili Sljedba Dvanaestorice), koja slijedi 12 imama, te koja je najjača šijitska škola u Iranu, Iraku, Azerbajdžanu, Turskoj, Bahreinu, u nekim balkanskim zemljama (Albanija, Bugarska), u dijelu Afganistana, Pakistana i Indije. Osim njih postoje Ismailiti u Afganistanu, Indiji i Jemenu. Zajdi obitavaju u Jemenu i Saudijskoj Arabiji, te postoje druge manje skupine u Libanonu, Siriji i Turskoj.
Valja primjetiti da osim sunizma i šijizma postoji i nekoliko drugih islamskih denominacija. Među njima je najveća ibadi koja je službena škola Omana. Tu su i ahmadije (Indija), kuranisti, mahdavije (Indija, Balučistan), i drugi. Uz sve te škole postoji i vrlo raširena i naddenominacijska sufijska škola, koja se smatra mističnim putem islama.
Teološka razlika sunita i šijita temelji se na ne pretjerano presudnim diferencijacijama. Obje denominacije slažu se oko pet stupova islama i svemu što čini muslimana. Gotovo sve hadise i cijelu sunu dijele obje zajednice. Postoji nekoliko razlika u shvaćanju odrednica vjere. Suniti vjeruju u realnost jednoga Boga (tavhid), postojanje anđela, autoritet knjiga (knjige Abrahama, Tore, Psalama, Evanđelja i Kur'ana), praćenje Božanskih Proroka, pripremu i vjerovanje u Posljednji dan, te predsjednicaiju dobrog i lošeg koju poznaje samo Bog. Šijiti dijele sunitsko vjerovanje u Posljednji dan, Proroke i Tavhid, ali ono što ih ističe je iznimno važno vjerovanje u vodstvo imama i u socijalnu pravdu. Ova dva vjerovanja uzrokovala su najveće pokrete u šijitskom svijetu.
Šijiti nisu nastali odjednom. Bio je to proces koji je učvršćen s imamom Džaafar al-Sadik (otuda džaafariti), te pozicioniran kao državna religija Irana za vrijeme dinastije Safavida. Svakako je osnivačko okupljanje šijita mučenička smrt imama, a posebice trećeg imama Huseina. Kad je otrovan imam Ali, Muhamedov zet, te nakon što je umrla njegova voljena kćerka Fatima, Muhamedovi unuci Hasan i Husein tvorili su pokret koji je zastupao potrebu imamstva, odnosno pravednog vođenja u društvenim i vjerskim pitanjima. U tome su se sukobili s moćnicima koji su htjeli preuzeti kalifat, a posebice sa sirijskim Umajadima i njihovim vođom Muavijom. Imam Hasan i Muavija sklopili su dogovor da neće djelovati jedan protiv drugoga dok su živi, ali kad je Hasan umro, te ga naslijedio brat Husein došlo je do zaoštravanja odnosa. Muaviju je naslijedio njegov sin Jazid koji je odlučio razriješiti s Huseinovom sljedbom, što je naposljetku dovelo do krvavog obračuna na poljima Karbale u današnjem Iraku. Husein i gotovo cijela njegova sljedba ubijeni su tamo, u masakru koji i danas šijiti obilježavaju u blagdanu Ašure. Karbala i okolni gradovi postali su tzv. gradovi-svetišta, kojima milijuni šijita hodočaste. Ova povijesna epizoda toliko je jaka u svijesti muslimana, da će rijetko koji šijit nositi ime Omar, Osman, Abu Bakr, Ajša, Muavija ili Jazid, jer se radi o osobama povezanim s protualijevskim pokretom, dok će suniti teško dati svojoj djeci 'šijitska' imena Fatima, Zajnab, Ali, Abas, Husein i Hasan. Iznimka je među muslimanima koji naginju sufijskom putu, posebice zato jer su mnogobrojni sufiji u Turskoj i na Balkanu vezani uz iranske sufijske velikane (Rumi, Hafez, Saedi).
Kao manjina, šijiti su tradicionalno bili odvojeni od glavnih političkih tijekova, te je konzervativno šijitsko razmišljanje da se šijiti trebaju držati svoje zajednice, te urediti život u zajednici prema načelima sljedbeništva imama i lokalnih vođa (bilo šejha bilo ajatolaha). Šijitski je kler (od razine mudžtahida preko hodžatoleslama i ajatolaha do mardže odn. Velikog ajatolaha) bio poštovan od naroda jer se nije miješao u dnevnopolitičke događaje te je odavao odličan spoj promišljanja islamskog zakona (fikh) i mistične meditacije (irfan). Za razliku od politički vrlo aktivnog sunizma, šijiti su imali jednu snažnu crtu obilježja, a to je socijalna pravda (adl). U potrazi za pravičnošću i jednakošću, šijiti su vidjeli svoju osnovnu identifikaciju, posebice jer su šijiti svugdje (osim u Iranu) bili siromašna manjina.
Islamska revolucija u Iranu 1979. radikalni je odmak od tradicionalnog šijizma, i nije nužno prihvaćen u drugim šijitskim zajednicama. Bez ove revolucije, islam ne bi bio toliko u fokusu javnosti kao što jest danas. Iako je izvedena u Iranu, ona nije samo iranska i nije samo šijitska. Revolucija je u svom osnovnom konceptu panislamska, što znači da je izvedena za sve muslimane širom svijeta. Ipak, teško je ne uvidjeti šijitsku osobitost revolucije. Ne samo da je vođena od strane šijitske uleme, već je i temeljena na šijitskim načelima. Jedna od njih je upravo socijalna pravda. Kao dio šijitske baštine, revolucija je vođena kao borba za 'potlačene' narode diljem svijeta, kao i protiv 'tlačitelja'. Kako bi doista bila svjetska revolucija, ona je trebala postati ne-iranskom u svojoj biti. Takva se ideja naziva Izvozom revolucije. Ona se ne temelji na izravnim pokušajima izvođenja revolucije u drugim zemljama (iako je i tih pokušaja bilo), već na poruci svim muslimanima i ne-muslimanima da se mogu osloboditi od tiranske opresije i od interesa međunarodnog imperijalizma kojeg predvode SAD i Velika Britanija. Izvoz revolucije se ostvaruje riječima i prenošenjem poruke revolucije. I iako se iranska vanjska politika podosta popragmatizirala, ona se i dalje zasniva na revolucionarnoj ideji.
Iz iranskog pogleda, revolucija sama je poruka, ona je 'recept' svim drugim narodima koji se osjećaju potlačenima. Vrhovni vođa Islamske revolucije ajatolah Ruholah Homeini je često u svojim govorima isticao da se ne namjerava miješati u unutarnje stvari drugih zemalja, čin koji je Iranu omogućio da ima normalne diplomatske odnose s većinom svijeta. Iz neiranskih pogleda, revolucija je samo način kako da se proširi temeljna iranska želja: obnova velike iranske države i širenje šijitskog iranskog utjecaja na Bliskom istoku u političke i gospodarske svrhe.
Ponekad se čini da sunitsko-šijitska podjela definira bliskoistočnu geopolitiku, ali ponekad uopće nema značenje. Primjerice, irački general Abd al-Karim al-Kasim, koji je 1958. svrgnuo monarhiju i uveo republiku, bio je polusunit i polušijit. Da je politički bilo nemoguće uspjeti kao sin 'miješanog' braka, to bi značilo da su denominacijske razlike u Iraku bile doista važne. Sam Homeini je promicao politiku takriba odnosno zbližavanja denominacija i uklonio je zabranu molitve iza vođe molitve koji pripada drugoj denominaciji. Također je promicao sunitske islamske teoretičare (npr.veliki ideolog Muslimanskog bratstva Sajid Kutb stavljen je na iransku poštansku marku). Sunitski Hamas ima podršku šijitskog Irana, ali ne i sunitskog Egipta, a takvih primjera ima više.
Ipak, sukobi u Libanonu, Iraku, Jemenu i Bahreinu, primjerice, klasični su primjeri sunitsko-šijitskih podjela i sukoba koji nastaju na temelju njih. Ali, gotovo svugdje je moguće uvidjeti da su ti sukobi nastali na temelju geopolitičke uloge (neo)kolonijalnih sila. Velika Britanija je postavila manjinsku sunitsku skupinu, s hašemitskim kraljem, da vlada Irakom, iako je zemlja i tada i sada bila većinski šijitska. Bahrein je institucionalno podijeljen na sunitsku vladajuću kastu i šijitski narod, što podržava vojna prisutnost SAD-a. Općenito su arabijske monarhije sklone preuveličavanju sukoba dviju denominacija, jer Islamska revolucija neugodno podsjeća na mogućnost zbacivanja njihovih dinastija s vlasti. Sukob u Siriji ozbiljno je produbio denominacijske razlike. Kad taj sukob završi, ostati će pitanje da li su denominacijske razlike dovoljno duboke da stvore novi oblik regionalnih međunarodnih odnosa ili će se stranke političkog islama, bez obzira na denominaciju, udružiti protiv vojnih sekularnih sustava poput Egipta.
Sirijski sukob dviju denominacija, međutim, uopće nije posljedica postojanja denominacija. Apsurdna tvrdnja da se današnji sukobi u Siriji temelje na 1400 godina podjele na sunite i šijite ne može nikako objasniti zašto je onda Sirija kao država opstala 1400 godina. Ali, pojednostavljenje jasno može poslužiti snažnim silama u svijetu, kao i petrodolarima vrlo dobro financiranim religijskih demagozima, krajnjim kritičarima sunitsko-šijitskog približavanja i radikalnim salafističkim teroristima, koji sami ne uzimaju u obzir povijesne činjenice, pa čak i da pokušaju cinično manipulirati istima. Teško je, naime, pronaći neke veće sukobe sunita i šijita u povijesti islamskoga svijeta nakon slavne bitke na Karbali, a još manje pronaći nešto više osim tradicionalnog pluralizma, tolerancije i prihvaćanja u mnogobrojnim središtima muslimanskog svijeta (pogledajmo samo etničku i vjersku sastavnicu gradova poput Isfahana, Istanbula, Bagdada, Bejruta, Kaira kroz povijest). Također, zagovorateljima podjele smeta što se ne izražava 'sektaštvo', toliko omiljen izraz u mnogim svjetskim medijima, već integriranost; primjerice, u Al Azharu, središtu muslimanske (sunitske) misli, šijitska se teologija proučava i predaje studentima kao integrirana škola islamske misli. Mnogi muslimani neće se ni identificirati kao suniti (kod šijita povijesno postoji ta sklonost), već jednostavno kao muslimani. Takvo ponašanje teško je shvatljivo skupinama poput ISIL-a, koje se pozivaju na umjetne simbole i rituale, nazivajući ih prastarima, iako su u potpunosti moderne kreacije koje počivaju na modernističkom načinu razmišljanja.
Medijsko ponavljanje takvih fraza dovodi do nove identifikacije muslimana u sukobima zahvaćenim krajevima, a posebice u zemljama koje su iskusile Arapsko proljeće ili zapadnu invaziju. Vrlo je plauzibilno da su bivši čelnici autoritarnih država, kao i arapske monarhije, stvorile strah od tzv. šijitskog polumjeseca, kako bi s jedne strane zaustavile (šijitsku, ali možemo reći i sveljudsku) ideju socijalne pravde (i pravičnosti), a s druge prenijeli težište rasprave na sukob, a ne na traženje više povlastica od prebogatih vladajućih obitelji, iza kojih stoji interes međunarodnog kapitala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
