Postoji samo jedan jedini način da Amerika spasi obraz u kontekstu sirijske tragedije - morati će okrenuti leđa Turskoj. To se, dakako, jako teško može očekivati, ali kada sve zbrojimo i oduzmemo, to je ipak jedan jedini način, sve drugo bi bio zločin zastrašujuće magnitude.
Do sada je postalo očito kako u SAD-u postoje utjecajni politički akteri koji su spremni ideju "cilj opravdava sredstvo" dovesti do najekstremnijih interpretacija, do toga da se i suradnja s najopasnijim teroristima može opravdati ukoliko u konačnici dovodi do željenog cilja.
Američka politička klasa, srećom, po ovom pitanju nije ujedinjena. Još uvijek postoje mnogi koji prema ovakvim strategijama imaju nultu razinu tolerancije. Pitanje je samo da li su oni uopće svjesni da se s takvim strategijama koketira već godinama? Nemojmo zaboraviti kako je priznavanje terorizma na prostoru Sirije jedna jako nova pojava, koja se tek nedavno prihvatila kao činjenica.
Već godinama na prostoru Sirije operiraju najopasnije terorističke skupine, one samoubilačkog i fanatičnog predznaka, no razasuta tijela ubijenih civila, žena i djece, na ulicama Homsa i drugih gradova, toliko su se pomno izbjegavala prikazati u Zapadnim medijima da je to naprosto bilo mučno gledati. Što god da bliska budućnost donijela, taj uznemirujući period će se jako teško moći zaboraviti, on će ostati trajan podsjetnik na to koliko jedna propaganda može postati nehumana.
ISIL nitko nije doživljavao ozbiljno u Siriji, kao ni Al-Nusra Front, Islamski Front i niz drugih radikalnih ekstremističkih organizacija. Tek nakon što je ISIL, koji je iz ovog kaosa izašao kao najsnažnija frakcija, počeo direktno ugrožavati američke interese u susjednom Iraku, počelo je dolaziti do jedne konkretne promjene u načinu gledanja na cjelokupnu situaciju.
Ne kod svih, dakako, u SAD i danas sigurno ima onih koji se još uvijek nadaju da je moguće ISIL "usmjeriti" na način da se bore protiv sirijske vlasti i da njihov fanatizam bude iskorišten u geopolitičke svrhe.
To je svakako teško u situaciji kada se jedna organizacija poput ISIL-a "otme kontroli", kada postane sama sebi dovoljna i kada njena interna ideologija postane glavni pokretač angažmana na terenu. Nema razloga ne vjerovati da se upravo to desilo, bar kada je riječ o SAD-u. ISIL više strateški ne može koristiti SAD-u, ali zato može nekim drugim akterima u regiji. Nije više nikakva tajna koji je to ključni akter, to je Turska.
SAD sada pokušava raznim "PR" potezima objelodaniti tu činjenicu, ali nije im lako. Idealno rješenje bi, za njih, bilo da uspiju Tursku nagovoriti da prestane s potporom za ISIL, ali da pritom ne dođe do nekakvog većeg raskola u odnosima.
Amerika treba Tursku, bez nje ne bi mogla projicirati svoju politiku u ovoj regiji. Zato se Erdoganu, još uvijek, prelazi preko svega - glava se okreće na sva kršenja ljudskih prava u Turskoj i na sve očitiji specijalni odnos između Turske i ISIL-a.
Erdogan je postao prejak, svoju moć je konsolidirao i više ga nitko i ništa neće moći pomjeriti. Zadnja velika šansa bili su masovni anti-vladini prosvjedi, kada su stotine tisuća turskih građana izašle na ulice u zadnjem velikom kriku obrane Ataturkovog sekularizma. Brutalnu policijsku represiju jedva da se i spominjalo - Zapadni mediji koji toliko žustro histeriziraju oko svake uporabe sile protiv prosvjednika u pojedinim zemljama - recimo u Rusiji ili Venezueli - ostali su gotovo nijemi kada su turske represivne snage provodile masovna privođenja profesora, odvjetnika, liječnika i svih drugih potencijalnih disidenata koji su stali na stranu naroda.
No, na znakove čak i blage kritike od strane pojedinih Zapadnih medija (a ta kritika se uvijek nadograđivala sa spinovima o turskoj uspješnoj ekonomiji, zaslugama tadašnjeg premijera, današnjeg predsjednika, Erdogana) turski lider je reagirao žestoko i prijeteći - Erdogan je tvrdio kako su se svi Zapadni mediji "urotili" protiv njega. Time je zapravo poručio kako neće trpiti nikakvu kritiku od nikoga.
Zašto je Zapad, naročito SAD, toliko ograničen u kritici Turske? Stvar je šire geopolitike, dakako. Stvar izgleda otprilike ovako - Erdogan je, godinama rada, osigurao sebi toliko snažnu poziciju da je postao imun na svaki pokušaj koji bi imao za cilj srušiti ga s vlasti. Eliminirao je moćni turski vojni vrh, nekoć dominantnu tursku vojsku - koja je slovila kao zaštitnik sekularizma i "kemalizma" - uspio je pretvoriti u podaničku organizaciju, a generalima i drugim visokim i utjecajnim vojnim dužnosnicima napunio je turske zatvore.
Erdogan je u Tursku uveo neo-liberalni kapitalistički model na velika vrata i time zadobio savezništvo poslovne klase, dok je donjim klasama - naročito ruralnim stanovnicima - poklonio sve čari jeftine retorike, populizma i neo-imperijalnih snova o povratku nekoć izgubljenog statusa. No, Erdoganova retorika ipak nije samo strategija za osiguranje potpore, već i konkretna ambicija.
Narodi nekoć moćnih carstava, a Otomansko carstvo bilo je ogromna sila, često imaju jednu neugodnu karakteristiku, tendenciju koja prelazi okvire nacionalizma i ulazi u sferu imperijalističkog nacionalizma. Turska nije iznimka, dovoljno je vidjeti do kojih granica se popela popularnost ruskom predsjedniku nakon pripajanja Krima u sastav Ruske Federacije.
S druge strane, u velikim gradovima, imamo iznimno progresivne mlade Turke koji žestoko odbacuju imperijalizam svake vrste, naročito vlastiti. No, što oni uopće mogu napraviti? Realno gledajući, u manjini su, tursko selo na ogromnim prostranstvima Anadolije osiguralo je Erdoganu dominaciju i u demokratskom procesu - oporba više nije u stanju ugroziti ga ni u ovom pravcu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
