Cijelu noć trajala je potraga za helikopterom u kojem su se nalazili iranski predsjednik Ebrahim Raisi, ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian i drugi iranski dužnosnici. No, kako su sati prolazili bez informacija o njihovom stanju postajalo je sve izvjesnije da će priča imati tragičan završetak, što je rano jutros i potvrđeno. Helikopter se srušio u planinskom području na njihovom povratku iz susjednog Azerbajdžana gdje je Raisi sudjelovao na svečanosti povodom otvaranja brane u kojoj je sudjelovao i azerski predsjednik Ilham Aliyev.
Ovo je bez sumnje veliki udarac za Iran, a dolazi u trenutku velikih vanjskih i internih izazova. Podsjetimo, sredinom prošlog mjeseca Iran je po prvi put izveo napad na Izrael, raketama i dronovima, što je pak bio odgovor za izraelsko bombardiranje iranskog konzulata u Siriji. Ta eskalacija se nije razvila u nešto veće, prije svega zahvaljujući tome što je iranska odmazda prema Izraelu bila ili relativno blaga ili je izraelski sustav protuzračne obrane još i učinkovitiji no što se mislilo. No, bez obzira na činjenicu da se ta epizoda brzo stišala, generalna napetost u regiji najveća je još od vremena američkih invazija na Afganistan i Irak, prije svega zbog izraelskog rata u Gazi koji traje od početka listopada prošle godine, odnosno od iznenadnog napada Hamasa na južni Izrael.
Izazovi po Iranu su u ovoj situaciji višestruki. Cijela tzv. "osovina otpora" ima određena očekivanja od Irana, da pomogne Palestincima u Pojasu Gaze, iako zapravo malo toga Iran može učiniti direktno ako ne želi ići u izravan rat s Izraelom, a to svakako ne želi imajući u vidu da je Izrael nuklearna sila koja uz to na svojoj strani ima i najveću vojnu silu svijeta, SAD.
U nedostatku izravnog sukoba s Izraelom Iran aktivno podupire cijeli niz vojnih i paravojnih organizacija diljem šireg Bliskog istoka, ali i Afrike - od jemenskih Hutija, više skupina u Iraku, Sirije, libanonskog Hezbollaha, pa i samog Hamasa. Zanimljiv je iz te perspektive sukob u Sudanu koji se prema nekim mišljenjima vodi između vojske - koju podupire također Iran - i paravojnih frakcija koje imaju podršku Rusije, odnosno zna se da su imali podršku ruskog Wagnera, a u kakvom je sad stanju ta linija potpore dosta je teško reći. To ne bi bilo prvi put da se Moskva i Teheran potencijalno geopolitički nadmeću, iako u isto vrijeme i dosta surađuju, naročito otkako je Rusija napala Ukrajinu. U ratu u Siriji i ruske i iranske snage pomogle su vlastima u Damasku da uvelike dobiju dugačak i krvav rat protiv islamističkih skupina koje su bile podržavane od strane Zapada, zaljevskih monarhija, ali i Izraela, no nije tajna da se Moskva i Teheran također nadmeću za utjecajem u Damasku.
Što se pak glavnog sraza tiče, onog s Izraelom, iranska strategija svodi se na izgradnju lojalnih skupina koje su raštrkane diljem Bliskog istoka (i šire), a mogu u datom trenutku djelovati prema iranskim interesima. To bi najviše došlo do izražaja u slučaju direktnog rata između Izraela i Irana jer bi Teheran mogao izazvati poprilično kaotičnu situaciju, nešto skoro kao totalno regionalno gerilsko ratovanje, jer sve te skupine djeluju po sličnom ključu, teritorijalno su mobilne, nemaju nužno fiksne baze i samim time teško ih je eliminirati. Čak i Hamas, koji je zarobljen unutar teritorijalno vrlo male palestinske enklave u Pojasu Gaze, stvara Izraelu jako puno problema u aktualnom ratu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
