S vremena na vrijeme svaka velika kriza, naročito one koje traju dovoljno dugo, imat će trenutak kad će se nešto trebati reći o tome što poznati slovenski filozof Slavoj Žižek ima za reći o tome. To dolazi skoro kao jedan intermezzo u kontekstu šire drame koja traje. Problem je pogoditi je li to zaista sredina, ali problem može biti i sadržaj, naročito u zadnjih nekoliko instanci. A nije uvijek bilo tako. Bilo je vrijeme kad se ukazivanje Žižeka u pauzama globalnih kriza moglo bezrezervno smatrati dobrim doprinosom, važnim i preciznim seciranjem tekuće nepravde na jedan svojstven način.
Ali kako se vremena mijenjaju tako sve više navire nostalgija za tom preciznošću koja je intelektualno grmjela, bilo da je riječ o definitivnoj analizi iznimne "od dolje prema gore" pobune u vidu Occupy Wall Street pokreta prije sad već dosta godina, oštre i krajnje disidentske interpretacije otpora u Afganistanu kada se baš nitko nije usudio talibane nazivati "borcima", pa do potpuno jasne osude anti-radničkih revolucija u novijoj Europi kroz mjere štednje i diktat nadnacionalnih tijela kao što su Europska centralna banka.
Mogli bismo trošiti vrijeme gledajući stare snimke "najopasnijeg filozofa današnjice", ali čemu? Prebrzo se nižu aktualnosti da bismo se vraćali unatrag. Idemo zato s novim i aktualnim, ravno u emisiju istaknutog britanskog novinara Piersa Morgana "Uncensored". Gostuje Slavoj Žižek i teme možemo olako pogoditi unaprijed - prvo će uslijediti gotovo protokolarna novinarska zanimacija Žižekovim komunističkim tendencijama koje su se s godinama svele na egzotični imidž bez puno supstance. Onda mora na red doći rat u Ukrajini, pa rat u Pojasu Gaze, a zatim, nakon što je bitno odrađeno, tijekom kojih 40 minuta razgovora stigne se spomenuti i Barbie, Oppenheimer, Trump, pa čak i nove teorije zavjere o britanskoj kraljevskoj obitelji.
Preskočit ćemo uvod i smirivanje te se fokusirati na ono ključno, za početak rat u Ukrajini, jer Žižek, očekivano, ima puno toga za reći, ali tu su i izjave koje u neku ruku opravdavaju njegov nadimak "najopasniji živući filozof" iako ne u onom romantičnom već u apokaliptičnom tonu.
Ali prije toga zanimljivo je spomenuti jedan mali detalj, činjenicu da Žižek ima potrebu pohvaliti svog voditelja, Piersa Morgana, ističući da, iako smatra da se politički ne slažu, prema njemu ima poprilično uvažavanje jer ne "s*re" kao drugi. Poprilično čudno da je Žižek baš Morgana izdvojio kao primjer slobodnog mislioca na medijskim valovima jer to ovaj Britanac definitivno nije. Piers Morgan možda jest utjecajan i naveliko poznat, ali riječ je o posebno - da ne koristimo Žižekov žargon - antipatičnom liku koji je karijeru izgradio kroz vjerno služenje toksičnim tabloidima Ruperta Murdocha. Kao novinar i voditelj spada također u onu kategoriju javnih osoba koje se trude ispasti upoznate sa stanjem stvari, ali njihovo neznanje emitira iz njih u svim pravcima.
Žižek pak, svakako inteligentniji od svog voditelja, reciklira Žižeka i tko god je zadnjih 20 godina slušao više od 5 njegovih intervjua vjerojatno će preskakati dijelove gdje dotični po tko zna koji put ponavlja jedne te iste anegdote poput one o Nielsu Bohru koji je držao potkovu pored vrata iako nije bio praznovjeren, ali je "čuo da potkova djeluje čak i ako se u nju ne vjeruje". Simpatična priča, jedna od mnogih kojima Žižek popunjava svoje vrijeme u eteru ili gdje god da ga se pozove u goste. Možda ne bi to trebalo kritizirati jer Žižek bi itekako puno imao za reći, odnosno ponoviti, da reciklira Žižeka u svojim najborbenijim danima, ali to, barem danas, i barem u ovom stanju Europe i svijeta, očito nije slučaj.
Pogledajmo što ima za reći o temi koja guta sve druge teme - ratu u Ukrajini.
Odmah je rekao da se slaže s Morganom oko osude Rusije te je pritom istaknuo kako su njegovi stavovi u koliziji sa stavovima "nekih njegovih ljevičarskih prijatelja koji smatraju da je Rusija gurnuta u ovaj sukob".
Teško je hvaliti istaknutog intelektualca čak i za nekadašnje podvige kad je u stanju u par rečenica sklopiti toliko problematičnog. Krenimo redom. Ne, ljudi ne slušaju što "ruski službeni mediji" govore jer su ti mediji u demokratskoj i slobodnogovornoj Europi blokirani. Ti "ludi ljevičari" zaista jesu ludi ako će podržati Rusiju samo zato što je "protiv NATO-a", ali nekako se sluti da to ipak nije slučaj. Podržavaju li ti isti "ludi ljevičari" i ISIL zato što je i on protiv NATO-a i aktivno se još uvijek bore protiv američke koalicije na Bliskom istoku? Vjerojatno ne, tako da Žižek ovdje očito oportuno pojednostavljuje stvari ne bi li sebe samog distancirao od nekih oznaka. To i dalje pokazuje da je intelektualac, ali u kontekstu one samoodrživosti i sklanjanja asocijacije vlastitog imena na vrijeme.
Što se tiče "podrške" Rusije za desničarske stranke. O kakvoj je podršci tu riječ? Zar misli da se u današnjoj "tvrđavi Europi" negdje provlače vreće rubalja kojom domišljate Marine le Pen i Alice Weidel grade pro-rusku petu kolonu u srcu Starog kontinenta? Jer način na koji to prezentira zvuči skoro tako. U stvarnosti pak jednostavno je teško, zapravo skoro nemoguće zamisliti da Rusija aktivno podržava neke velike europske opozicijske stranke, to jednostavno ne bi prošlo "ispod radara". Čini to drugdje, po Africi definitivno, pokojni Prigožin je skoro pa "na terenu" dizao nove pobune po zapadnoj Africi, ali takvo što neće proći u Europi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
