Mnogi smatraju kako Bruxelles i Washington nisu samo saveznici već kako se radi o osovini koja ima identične ekonomsko-geopolitičke ciljeve te djeluje u principu kao jedna organizacija s dva centra, svaki na jednoj strani Atlantika.
No, savezi u današnjem svijetu - možemo ga već nazvati i post-ideološkim svijetom - nisu nešto što je zapisano u kamenu. Savezi, čak i oni naizgled najsnažniji, često su ipak samo savezi stvoreni na određenim okolnostima i po mogućnosti na obostranu korist. Savez u kojem jedna strana više ne dobiva ono što bi htjela - ili pak smatra da sama može ostvariti veći potencijal - je strana koja će prva krenuti u aktivno razbijanje tog saveza.
Može li se takvo što desiti i savezu između Europske unije i SAD-a? Može, a izgleda kako se već i dešava, a dešavat će se još i više sada u vremenu nakon Brexita.
Valja ovdje još jednom napomenuti kako utjecaj SAD-a na EU postaje znatno slabiji ukoliko se u toj zajednici ne nalazi Britanija jer odnos između SAD-a i Britanije uistinu jest poseban, kako ga i sami nazivaju, što pak u isto vrijeme znači da je odnos SAD-a prema Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj sasvim dobar, izuzetan čak, ali "poseban" nije.
Kada smo otklonili te ideološke alijanse koje je SAD koristio preko Britanije, ostaje nam sirovi interes i vrlo pažljiva proračunatost. Priča o tome kako su vodeći lideri EU-a "američke marionete" samo zato jer su po ideologiji odani tzv. idealima Atlantizma nije posve točna (neki možda i jesu, ali ne većina) - većina njih reći će i napraviti ono što SAD želi čuti jer znaju da na takav način ostvaruju svoje zasebne interese koji proizlaze iz savezništva sa SAD-om.
No, kada dođe vrijeme procjene da su interesi potencijalno veći u nesvrstanom scenariju nego u situaciji gdje je američki nadzor stalno prisutan, u Europi će se početi dešavati vrlo bitne promjene.
Ekonomski gledano SAD i EU već jesu na istoj razini mada EU ima veći broj stanovnika (507 milijuna) od SAD-a (320 milijuna). Posljednjih godina pojavila se ideja da bi trebalo udružiti američko i europsko tržište u jedno ogromno zajedničko tržište koje bi, ako se gleda kao jedinstvena zona, bilo daleko najveće na svijetu. Dakako, riječ je o transatlantskom sporazumu u slobodnoj trgovini (TTIP).
Isprva su u Bruxellesu bili ushićeni takvom idejom, a otpor su pružali jedino brojni ulični prosvjedi ljudi koji su upozoravali da je TTIP kraj demokracije kakvu poznamo (i prelazak na nešto puno gore). No, status demokracije nije nešto što bi brinulo elitu u Bruxellesu, ali zabrinulo ih je pomnije proučavanje američkih prijedloga, uvjeta i zahtjeva. Naime, shvatili su da bi u takvoj zoni slobodne trgovine vrlo vjerojatno američke kompanije preuzele dominaciju, a to nije nešto što želi - razumljivo, jer EU političari ipak primar...
No, savezi u današnjem svijetu - možemo ga već nazvati i post-ideološkim svijetom - nisu nešto što je zapisano u kamenu. Savezi, čak i oni naizgled najsnažniji, često su ipak samo savezi stvoreni na određenim okolnostima i po mogućnosti na obostranu korist. Savez u kojem jedna strana više ne dobiva ono što bi htjela - ili pak smatra da sama može ostvariti veći potencijal - je strana koja će prva krenuti u aktivno razbijanje tog saveza.
Može li se takvo što desiti i savezu između Europske unije i SAD-a? Može, a izgleda kako se već i dešava, a dešavat će se još i više sada u vremenu nakon Brexita.
Valja ovdje još jednom napomenuti kako utjecaj SAD-a na EU postaje znatno slabiji ukoliko se u toj zajednici ne nalazi Britanija jer odnos između SAD-a i Britanije uistinu jest poseban, kako ga i sami nazivaju, što pak u isto vrijeme znači da je odnos SAD-a prema Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj sasvim dobar, izuzetan čak, ali "poseban" nije.
Kada smo otklonili te ideološke alijanse koje je SAD koristio preko Britanije, ostaje nam sirovi interes i vrlo pažljiva proračunatost. Priča o tome kako su vodeći lideri EU-a "američke marionete" samo zato jer su po ideologiji odani tzv. idealima Atlantizma nije posve točna (neki možda i jesu, ali ne većina) - većina njih reći će i napraviti ono što SAD želi čuti jer znaju da na takav način ostvaruju svoje zasebne interese koji proizlaze iz savezništva sa SAD-om.
No, kada dođe vrijeme procjene da su interesi potencijalno veći u nesvrstanom scenariju nego u situaciji gdje je američki nadzor stalno prisutan, u Europi će se početi dešavati vrlo bitne promjene.
Ekonomski gledano SAD i EU već jesu na istoj razini mada EU ima veći broj stanovnika (507 milijuna) od SAD-a (320 milijuna). Posljednjih godina pojavila se ideja da bi trebalo udružiti američko i europsko tržište u jedno ogromno zajedničko tržište koje bi, ako se gleda kao jedinstvena zona, bilo daleko najveće na svijetu. Dakako, riječ je o transatlantskom sporazumu u slobodnoj trgovini (TTIP).
Isprva su u Bruxellesu bili ushićeni takvom idejom, a otpor su pružali jedino brojni ulični prosvjedi ljudi koji su upozoravali da je TTIP kraj demokracije kakvu poznamo (i prelazak na nešto puno gore). No, status demokracije nije nešto što bi brinulo elitu u Bruxellesu, ali zabrinulo ih je pomnije proučavanje američkih prijedloga, uvjeta i zahtjeva. Naime, shvatili su da bi u takvoj zoni slobodne trgovine vrlo vjerojatno američke kompanije preuzele dominaciju, a to nije nešto što želi - razumljivo, jer EU političari ipak primar...
