Novi rat koji bjesni između jemenskih sunita i zajdijevskih šijita vodi Jemen u propalu državu. Takve države (Libija, Irak) plodno su tlo za nastanak raznih militantnih tvorevina, skupina koje sve više radikaliziraju područje Bliskog istoka. Stoga je za očekivati da najveća takva skupina, ISIL, bude prisutan u Jemenu. Kad je u studenom 2014. samoproglašeni kalif Abu Bakr al-Bagdadi najavio prihvaćanje zahtjeva za lojalnošću iz Alžira, Libije, Saudijske Arabije, Sinaja i Jemena, ostvareni su novi vilajeti po modelu vilajeta Iraka i vilajeta Sirije. Među novim vilajetima upečatljiv je uspjeh u Libiji, posebice u istočnom gradu Derni. Na Sinaju je militantna skupina sinajskih beduina Džamaat Ansar Bajt al-Makdis dala potencijala da se ISIL učvrsti na Sinaju. U Alžiru se mala skupina Džund al-Hilafa odvojila od Al Kaide u Islamskom Magrebu, dok je u Saudijskoj Arabiji gotovo u potpunosti izostala prava organiziranost 'vilajeta'. A što je s Jemenom?
Zemlja u posvemašnjem kaosu nema više središnju vlast, te puca pod pritiskom hutijevskih pobunjenika, separatističkog pokreta na jugu zemlje i dugoročnim problemima zagađenosti i nedostatka rješenja za prenapučenost. Jedina 'institucija' koja djeluje besprijekorno je Al Kaida na Arabijskom poluotoku i skupina Ansar al-Šaria. Iako je ISIL u Iraku narastao na temelju oporbe al Kaidi, ova Al Kaidina skupina izrazila je solidarnost s ISIL-om. Tzv. kadija Al Kaide na Arabijskom polutokou Mamun Hatem rijedak je pripadnik Al Kaide koji je izrazio simpatije prema ISIL-u, te čak pružio potporu u borbi protiv američke koalicije. I dok nema ISIL-ove organiziranosti u smislu vojne sile, postoje aktivnosti i propagande u korist ISIL-a.
Razni krajevi Jemena počeli su proglašavati jemenski vilajet, poput vilajeta Šabve koja je 25. veljače ove godine dala izjavu o važnosti kalifata. No, valja se prisjetiti da je i ISIL jačao tako što je uspostavljao slične šerijatske odbore i potom je pao Mosul. U ostalim krajevima Jemena također su se na javnim mjestima pojavili proglasi šerijatskih odbora ISIL-a, pa čak i u glavnom gradu. Oni ukazuju na velik broj neprijatelja, među kojima je i jemenska nacionalna vojska. Naravno, najveća prijetnja su Huti, kao šijitska opasnost po sunite. Izjava donosi analogiju s Irakom, gdje ISIL 'štiti' sunite od iračke šijitske vlasti.
Ovakav razvoj situacije posebno je sramotan za zapadne sile, jer je Obamina administracija do nedavno hvalila Jemen kao jedinu problematičnu zemlju gdje ekstremizam povezan s Al Kaidom i ISIL-om nije uspio. Sada se to stubokom mijenja. Prije samo nekoliko dana nastojalo se prikazati da ISIL ne djeluje u Jemenu. Potom je ISIL preuzeo odgovornost za napad na sigurnosnu postaju Huta u Saadi i na dvije šijitske džamije u Sani, gdje je poginulo 137 osoba, a oko 300 je ranjeno. ISIL je također preuzeo odgovornost za smaknuće 29 vojnika u Al Havti. I ova preuzimanja odgovornosti dočekana su sa skepsom. No, to je način kako se širi ISIL. U jednu ruku, radi se o obliku inicijacije u ISIL-ovu institucionalizaciju. Oni koji žele graditi civilnu i vojnu upravu u 'vilajetu', moraju se nekako dokazati. Jemensko dokazivanje je nagrađeno našidom 'O, sinovi Jemena'.
Našide su islamske vokalne pjesme, ponekad praćene dafom, te su iznimno popularne u islamskom svijetu. Većinom govore o islamskoj vjeri, povijesti, religiji, ali i trenutačnim događajima. Našide su omiljene među mističnim redom sufija, a mnoge filozofske škole mišljenja smatraju da ne bi trebalo pjevati našide (ili bilo koje druge pjesme). Primjerice, učenjak Taki ad-Din Ahmad Ibn Tajmija, čija učenja imaju značajan utjecaj na Muhamada ibn Abd al-Vahaba, osnivača vehabitske škole kojoj pripadaju i čelnici ISIL-a, rekao je da je glazba alkohol za dušu. I ovdje je moguće prozrijeti koliko ISIL-ovci nisu uopće upoznati s islamskim učenjima i koliko je jasno što niti jedan poznatiji islamski učenjak ne želi priznati da se radi o muslimanima.
'O, sinovi Jemena' zapravo je ultimativna potvrda da je Jemen spreman postati institucionalni vilajet ISIL-a. Kao i prethodna našida 'Sinajska zemlja', i ova govori o važnosti borbe u Jemenu za međunarodno širenje tzv. Islamske države. Našida poziva 'sinove Jemena' da pripreme svoj samoubilački pojas, te da se bore protiv Amerike i 'Madžusa', što je ime za perzijske zoroastrijce, te da ubijaju Hute u Sani. Našida potom upozorava da se bore protiv Irana i da slijede uzor Šama (Sirije), te uzvisuje 'kalifa'.
Povećani utjecaj ISIL-a u Jemenu vjerojatno će voditi i većoj borbi između samih jemenskih džihadista koji iskorištavaju nedostatak sigurnosnog prostora i povećavaju svoje operacijske sposobnosti te planiraju velike napade protiv sigurnosnih snaga, Huta, javnih institucija i zapadnjačke prisutnosti u državi. Pošto Huti za sada nadziru infrastrukturu, posebice zračne luke, postoji sve veća mogućnost masovnih samoubilačkih napada i mogućnost pucanja na zrakoplove koji slijeću ili polijeću. Naročito je to slučaj sa zračnom lukom u Sani. Krah sigurnosnog sustava mogao bi rezultirati da Jemen bude glavna zračna ruta ISIL-ovaca, jer u vrijeme sigurnosnog vakuuma, biti će moguće unositi eksplozivne naprave i naoružanje u zrakoplove.
Jemen je primjer, ali vrlo znakovit. Naime, borba protiv ISIL-a se zaustavila na područje Iraka i Sirije, no poznato je sada da 'brand' Islamske države postoji u Libiji, na Sinaju, u Nigeriji, a potencijalno u svim nestabilnim područjima islamskog svijeta. Stalno širenje središnja je osobina ISIL-ove strategije, od samih početaka u Iraku i potom u Siriji. Da bi ostvario svoj temeljni cilj, stvaranje svemuslimanskog kalifata, ISIL se logično mora širiti. Mobilizacijsko oruđe za to širenje nije vojska, već mit Islamske države i predodređenost njezinog uspjeha. Srž širenja jest u naoružanim skupinama diljem muslimanskog svijeta, ali je snaga u dobrovoljcima koji su podložni mitologiji kalifata. Bez takvog oblika širenja, ISIL bi bio ograničen na usko područje Iraka i Sirije, gdje bi vojno propao nakon nekoliko većih ofenziva. Sada, čak i ako Mosul padne, ISIL će nastaviti živjeti i djelovati.
Oblik širenja djelomično je preuzet od Al Kaide, ali je značajno unaprijeđen. ISIL je znatno ojačao filozofiju i utemeljenje militantnog salafizma i takfirističkog zanosa, a uz to je ponudio ideju državnosti, zakona i civilnih usluga. I dok je Al Kaida imala manje ili više utjecaja na razne naoružane skupine u islamskom svijetu, stasale tijekom 1980.-ih i 1990.-ih, Osama bin Laden nikad nije eksplicitno zatražio vodstvo niti tražio lojalnost autonomnih džihadističkih skupina. Sama Al Kaida je zapravo bila (i ostala) podložna duhovnom vodstvu Mule Omara, vođe talibana, jer je bin Laden svoju lojalnost dao njemu, a što je potvrdio i ponovio i trenutačni vođa Al Kaide Ajman al-Zavahiri.
Ali ubrzo nakon pada talibanske vlasti u Afganistanu, te posebice nakon smrti bin Ladena, Al Kaida se raspala na više ili manje nezavisne skupine, koje uključuju Al Kaidu na Arabijskom poluotoku (Jemen), Al Kaida u Islamskom Magrebu (Sjeverna Afrika), Al-Šabab (Somalija) i Al-Nusru (Sirija), a zbog nepoštivanja autoriteta Zavahiri je raspustio Islamsku državu Iraka i al-Šama u proljeće 2014. Poruka koju je ISIL pronio očito je izazvalo toliko oduševljenja među takfirističkim skupinama, da je Al Kaida simbolički pobijeđena na vlastitom teritoriju. Brzinom svjetlosti, otpadnici od Al Kaide počeli su se pridruživati ne novoj terorističkoj skupini, već 'Kalifatu', kao ostvarenju najranijih dana islamske državne zajednice. Takva romantičarsko-militantna ideologija zanemaruje sve druge kalifate osim onog prvog, uz značajnu iznimku da među četvoricu rašiduna (prva četiri kalifa: Abu Bakr, Omar, Osman i Ali) ne poštuju Alija, osnivača šijitske islamske denominacije. Svi ostali, Umajadi, Fatimidi, pa sve do Osmanskog carstva i osmanskog sultana kao posljednjeg kalifa, ne uzimaju se kao vjerodostojni. Proizvoljno objašnjavanje životnih pravila u vrijeme Abu Bakra, a posebice vojni džihad protiv otpadnika od islama, dali su Al Kaidinim borcima dugo traženi smisao i trajnu vjersku ideologiju u kojoj mogu opravdati vlastiti ekstremizam.
Male skupine iz Sjeverne Afrike, cijela Al Kaida u afganistansko-pakistanskom području, jemenska Al Kaida, pa čak i zatočeni indonezijski klerik Abu Bakar Bašir iz Džema Islamije počeli su slijediti novu ideju, rušeći čisto borbenu osnovu Al Kaide. Bašir je autoritet u klerikalnom sunitskom svijetu i njegova potpora ISIL-u važna je s vjerske osnove, dok je potpora jemenskog Hatema pragmatični važna. Svijet često zaboravlja da su najbrojnije muslimanske države u Indokini, te da su Indonezija, Malezija i Filipini središta potpore ISIL-u. Nakon što je nigerijski Boko Haram također postao dijelom ove priče, za očekivati je da će se front borbe povećati i uključiti prije svega Egipat (s ISIL-om usko povezana skupina Ansar Bajt al-Makdis), u Gazi, u Tunisu (Ansar al-Šaria) i drugi.
ISIL pobjeđuje Al Kaidu i na osnovi komunikacije. Glavni diseminatori ISIL-ove poruke nisu u Iraku ili u nekoj drugoj bliskoistočnoj zemlji, već u medijskim mrežama Authentic Tawheed, kojega vodi Jamajčanin Abdullah Faisal i al-Muhajiroun, kojega vodi britanski klerik Anjem Choudary. Putem njih se ISIL-ova propagandna mašina puni ekstremistima koji tečno govore engleski jezik.
Ipak, to ne znači da je Al Kaida mrtva organizacija. Ova skupina temelji se na vrlo uskim osobnim vezama, te duhovnim odnosom prema Zavahiriju. Između dvije skupine nije došlo do otvorenog sukoba, ali svakako postoji određeno takmičenje u djelovanju na terenu. Ajman al-Zavahiri je ostao neobično šutljiv nakon što je proglašen kalifat. Prema nekim navodima, komunikacija Zavahirija s ostatkom Al Kaide pati zbog tehničkih ali i osobnih razloga, te dolazi do pomutnje i nesigurnosti u redovima same Al Kaide. Postoji mogućnost da Al Kaida planira napad na Zapadu koji će zasjeniti ISIL, ali i nakon toga ostaje za vidjeti kako će se ova mreža snalaziti u bliskoj budućnosti. Naime, Zavahiri je star, gerilski rat i stalno skrivanje nije pogodno za njegovo zdravlje, te je za očekivati da će u kraćem vremenskom razdoblju umrijeti ili poginuti. Kad se to dogodi, pitanje je kako će Al Kaida birati novog vođu.
Dodatna pogodnost ISIL-a je što ne mora zasnivati podružnice na terenu, nego se već stvorene militantne jedinice pridružuju ISIL-u, stvarajući tako mozaik terorističkog kalifata. One izrastaju na temelju propalih državnih tvorevina a Jemen je u tom smislu značajan. Naime, Jemen je propala država ne samo zbog odnosa Huta i sunita. Da se radi samo o tome, jemenske bi poteškoće dobile svoj kraj na ovaj ili onaj način. Jemenski je problem što unutar svojih granica proživljava barem četiri separatistička sukoba. Sjeverni pobunjenici bore se protiv središnje vlade, baš kao i Južni pokret koji jasno traži nezavisnost. Pokret Islah i pobornici starog režima (koje vode Ahmed Saleh, sin bivšeg predsjednika u egzilu) ne prijanjaju uz tranzicijsku vlast. Vojska se raspala; umjesto da održi lojalnost središnjoj vlasti, odana je plemenskim vođama. To znači da središnja vlast ne samo da nema nadzor nad cijelim teritorijem, nego nema niti vojne snage, te samim time ne postoji. Na sve te razdore dolaze i hutijevske milicije, Al Kaida i rastući ISIL.
Ovakav koloplet sukoba je pravi rašomon za zapadnjačke političke sile. Amerikanci sami nisu sigurni koga bi podržali u ovakvom sukobu. Navodno Iran financira Hutije, a Saudijska Arabije je podupirala Saleha, potom tranzicijsku vladu, da bi najzad prestala s financijskom pomoći Jemenu. Problem za Amerikance jest u tome što Huti predstavljaju najbolji način zaustavljanja sunitskih mlitanata, ali će rješenje ipak tražiti u suradnji sa Saudijcima. Jemen je među najsiromašnijim zemljama arapskog svijeta, te je kronično nestabilna i počinje strahovito sličiti na propalu Somaliju. A to je recept za uspjeh ISIL-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
