Analiza: Iranske rakete i izraelska avijacija su borba između moćnog čekića i napredne tehnologije, ali totalni preokret dolazi ako se SAD uključi, što se čini sve bliže jer Trump se razotkriva - zapravo je "Izrael na prvom mjestu"?
Izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja 13. lipnja 2025. pretvorio je dugogodišnje prikriveno suparništvo u otvoreni rat. Pet dana poslije, zbrajaju se deseci poginulih na obje strane (poprilično više na iranskoj), sirene u Tel Avivu oglašavaju se jednako često kao što bespilotne letjelice zuje nad Teheranom, a diplomacija tek nijemo promatra. S obzirom na vojnu neravnotežu – Izrael raspolaže jednom od najtehnološkijih vojski svijeta i jedini u regiji čuva tajni nuklearni arsenal – pitanje stoga nije tko je jači u apsolutnom smislu, nego može li Iran uzvratiti dovoljno snažno da odvrati daljnju agresiju.
Teheran svoju asimetričnu snagu gradi na najvećem raketnom arsenalu Bliskog istoka. Balističke rakete Shahab‑3, Ghadr, Sejjil i Khorramshahr, dometa do 2 000 km, pokrivaju cijeli teritorij Izraela i omogućuju udar bez izlaska iz vlastitog zračnog prostora. Najnoviji hipersonični projektil Fattah, koji prelazi Mach 13, tek je simbol iranske ambicije da probije sve proturaketne štitove. U praksi se ta strategija pokazala učinkovitom: salve od nekoliko desetaka projektila, pojačane rojevima jeftinih kamikaza‑dronova Shahed‑136, uspjele su zasititi čak i višeslojni izraelski obrambeni sustav (Iron Dome, Davidova praćka, Arrow). Rakete su se već probile u Haifu, Jeruzalem, Tel Aviv... Ukupno je to možda malo u odnosu na razaranja u Iranu, ali dovoljno da se pokaže kako odvraćanje funkcionira.
S druge strane fronta, Izrael je zadržao tradicionalnu zračnu nadmoć. Flota F‑15, F‑16 i, osobito, F‑35 omogućuje precizne udare duboko u unutrašnjost Irana, dok tankeri za dopunu goriva osiguravaju potrebni dolet. U prvih 48 sati kampanje izraelske su snage, potpomognute elektroničkim ratovanjem, onesposobile veći dio iranske radarske mreže te S‑300 i Bavar‑373, ostavljajući IRIAF gotovo slijepim. Stara iranska flota F‑4 i MiG‑29 nije riskirala borbeni let; a Teheran se oslanja na protuzračnu obranu sa zemlje i mobilne lansere.
Iran je ušao u 21. stoljeće s flotom zrakoplova koja se još uvijek oslanja na šačicu F‑14 Tomcata, F‑4 Phantom‑a i MiG‑29‑ki nabavljenih prije više od tri desetljeća. Ključni razlog jest dugogodišnja kombinacija američkih i međunarodnih sankcija koje su Teheranu gotovo u potpunosti zatvorile tržište rezervnih dijelova i novih letjelica. Tijekom rata s Irakom 80-ih avijacija je ubrzano trošena, a gubitke je bilo nemoguće nadomjestiti: jedini izlaz bio je "kanibaliziranje" vlastite flote i improvizirani remont u domaćim pogonima.
Iako je UN‑ov embargo ukinut 2020., jednostrana američka ograničenja i sekundarne sankcije i dalje zastrašuju većinu proizvođača. Iran si pritom teško može priuštiti vlastitu naprednu proizvodnju, pa se oslanja na sporadične kupnje iz Rusije i Kine. Najavljen je primjerice dogovor o nabavi lovaca Su‑35, no Teheran je u siječnju 2025. tek potvrdio kupnju, bez jasnog roka isporuke, što ilustrira koliko su transakcije spore i politički osjetljive.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
