Oko 100,000 ljudi okupilo se jučer na Crvenom trgu u Moskvi kako bi proslavili godinu dana od pripojenja Krima Rusiji, kontroverznog poteza koji je, uz državni udar u Kijevu i rat u Donbasu, obilježio još uvijek opasnu Ukrajinsku krizu.
Za Zapad pripojenje Krima Rusiji predstavlja "aneksiju", dok Rusija ističe kako je došlo do "ponovnog ujedinjenja s Rusijom".
Na skupu su sudjelovali brojni političari, estradnjaci i ljudi iz javnog života. Tu je bio i ruski predsjednik Vladimir Putin koji je s okupljenima zapjevao rusku himnu.
Proslava u Moskvi, 18.3.2015.Podsjetimo, prije godinu dana stanovnici Krima izašli su na referendum (16.3.2014.) te glasali za pripojenje Rusiji (97% glasova "za") nakon što su odbili prihvatiti pučističku vlast u Kijevu. Dakako, većina stanovnika Krima su etnički Rusi, stoga rezultat referenduma nimalo ne iznenađuje. Rusija ističe kako se radi o volji naroda, dok Ukrajina i Zapad navode kako se referendum održao u vrijeme ruske okupacije. Naime, ruski specijalci već su preuzeli kontrolu nad poluotokom i vojnim bazama u trenutku kada se referendum održavao.
S druge strane, Krim je i prije referenduma imao visoki status autonomije te se iz pravne perspektive može tvrditi kako je stoga raspisivanje referenduma imalo argument.
Ipak, o pravnim pitanjima malo tko će se baviti u trenutku dok Ukrajinska kriza još uvijek traje. Rusija je poručila kako Krim za stalno ostaje dio Rusije i kako nema nikakvih šansi da bi se više mogao vratiti Ukrajini. S druge strane, Kijev i dalje polaže pravo na Krim te tvrde kako neće biti normalizacije odnosa s Rusijom sve dok im se ne vrati kontrola na Krimom.
Putin je pak u nedavnom intervjuu za ruski dokumentarni film izjavio kako je Rusija bila spremna na sve, pa čak i puno veći vojni angažman, da bi zadržali kontrolu nad Krimom (podsjetimo, i prije puča u Kijeva Rusija je imala dugoročni sporazum o korištenju vojnih baza na Krimu).
Mogu li se potezi danas opravdavati povijesnim kontekstom ili presedanima? Rusija će svakako reći da se može. Naime, Krim je nekoć bio dio Rusije, čak i u vrijeme SSSR-a. No, tada je sovjetski lider, Nikita Hruščov, odlučio "pokloniti" Krim Ukrajini 1954.
Neki smatraju kako se radilo o podilaženju ukrajinskim nacionalistima te kako im je Krim 1954. dat da ne bi radili probleme u SSSR-u. Drugi pak navode kako je to bila "simbolična gesta" povodom 300-e obljetnice Perejaslavskog sporazuma kojime je Ukrajina postala dio Carske Rusije.
Hruščov svakako nije razmišljao u kontekstu da bi se SSSR jednom mogao raspasti, a kamoli da bi Ukrajina i Rusija ikada mogle biti neprijatelji. Naime on, mada etnički Rus, bio je vrlo vezan uz Ukrajinu, a bliski izvori tvrde kako mu je Ukrajina oduvijek bila "omiljena" sovjetska republika.
Sovjetski poster u vrijeme predaje Krima ukrajini, 1954. - Ukrajinci i Rusi "zauvijek zajedno"Taj povijesni događaj možda se danas od strane nekih izvlači radi političkog konteksta, ali je nedvojbeno faktor koji se ne može izostaviti. Možda ide na ruku Rusiji, ali tu su i faktori koji svakako ne idu na ruku Rusiji. Primjerice Memorandum iz Budimpešte (1994.), dokument kojime se Rusija (zajedno s Britanijom i SAD-om) obvezala čuvati "teritorijalni integritet" Ukrajine u zamjenu za ukrajinsku eliminaciju nuklearnog arsenala. Sada je pak Rusija, potpisnica tog memoranduma, upravo ta koja tadašnji teritorijalni integritet Ukrajine, dakle u granicama 1994., ne samo da ne priznaje, već smatra jedan dio svojim.
Dakako, postoje i presedani, presedani na koje će se Rusija uvijek pozivati. Naravno, to je pitanje Kosova koja se po donekle sličnom ključu odcijepilo od Srbije, ali je zadobilo široko priznanje Zapada. Zanimljivo je istaknuti kako danas oko 70 do 200 nacija, teritorija i organizacija koristi kosovski presedan kako bi ostvarilo svoje ciljeve - od Abhazije, Zanzibara do Kurdistana itd. Može li se presedan koristiti za lomljenje karte svijeta? Očito ne svugdje i očito ne od strane bilo koga, ali kada su velike sile u igri, SAD i Rusija, presedani su kao poziv na akciju.
Neki će reći kako "Kosovo nije postalo dio SAD-a", to je točno, ali američka vojna prisutnost na Kosovu je znatna i za SAD je to sasvim dovoljno. 
Američka vojna baza Bondsteel na Kosovu Dakako, može se spekulirati da bi Krim "otišao" prošle godine Rusiji i da se situacija oko Kosova nikada nije ni desila. Razumljivo je da će se ruska i pro-ruska strana loviti za sve oblike legitimizacije njihovog poteza prošle godine.
No, kada se podvuče linija, glavni razlog pripojenja Krima je vjerojatno sve snažnija percepcija Rusije da ih se nastoji vojno okružiti. To okruženje Rusije traje već godinama i nije nikakav bauk. Stvar je u tome da je SAD do sada radio na vojnom okruženju Rusije pod tvrdnjom "mi to zapravo ne radimo", da bi sada - nakon eskalacije Ukrajinske krize - nastavili s istim, mada ubrzanim, procesom, ali pod tvrdnjom "nismo vas okruživali onda, ali sada ipak moramo, jer ste opasni".
Gomilanje vojske s dvije strane vodi prema samo jednom ishodu, ratu, prije ili kasnije. Kako spriječiti taj sukob koji ponekad djeluje tako neminovan? Teško je reći, možda promjenom politike, ali tada bi do promjene, znatne promjene, trebalo doći i s jedne i s druge strane. Raspad SSSR-a prije četvrt stoljeća pokazao nam je da radikalna promjena s jedne strane ne vodi nužno u sigurniji svijet. Po mnogočemu svijet je danas opasniji nego je bio na vrhuncu Hladnog rata.
U konačnici, možemo se vratiti na osnovno pitanje - čiji je Krim? Kome pripada? Rusiji ili Ukrajini? Čiji je de-facto, a čiji de-jure? To se otprilike zna, no Krim danas ponajviše ipak pripada geopolitici.
Izvori / reference:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
