Izgleda kako se libijske vlasti sve više približavaju Rusiji, tako se i njihove izjave počinju doticati teme koja se zadnjih nekoliko godina u međunarodnim krugovima tretira kao veliki tabu. Već duže vrijeme piše se kako se Libija nalazi u stanju "kaosa", no malo tko više uopće podsjeća na razloge koji su doveli do ovakvog stanja, mada je razlog potpuno jasan. NATO-ova vojna agresija na Libiju 2011. razbila je inače, uz sve mane, vrlo uređenu zemlju i jednu od najstabilnijih u Africi. Nisu uopće dali priliku mirnoj tranziciji, mada su tadašnje vlasti pod vodstvom Muammara Gaddafija bile spremne na dijalog. NATO, na čelu sa SAD-om, Francuskom i Britanijom, odlučio se na "fizičku" smjenu režima na način da je libijski predsjednik brutalno smaknut, a zemlja razorena.
Ono što je uslijedilo nakon NATO-ove agresije je bilo posve očekivano - ojačali su radikalni islamistički militanti, a u posljednje vrijeme u Libiju se infiltrirao i ISIL (vidi: Crna zastava već je na Mediteranu i prijeti Europi: Derna je nova Raqqa - ISIL u Libiji kao podsjetnik na vanjsku politiku katastrofe).
Ta cijela epizoda agresije na Libiju - danonoćno višemjesečno bombardiranje zemlje, pogibija civila, brutalna smaknuća od strane islamističkih ekstremista koji su dobivali oružanu, medijsku i financijsku potporu Zapada, prebacivanje oružja nakon rata iz Libije u Siriju - svi ovi detalji kao da su jednostavno nestali iz javnog diskursa. Više se nitko ne usuđuje govoriti o činjenicama koje ne samo da su uništile Libiju, već su destabilizirale i široki prostor Mediterana. Libija se pretvorila - svjesno ili nesvjesno, nebitno je - u veliki inkubator za terorizam koji može uskoro zaprijetiti i Europi, naročito Italiji.
Zemlja nema ni jedinstvenu Vladu, ima ih dvije. Jedna, koja ima legitimitet, protjerana je iz glavnog grada Tripolija od strane "islamističkije" koja je tada sebe prozvala Vladom, ali nije zadobila međunarodno priznanje. Ova priznata je pak morala pobjeći na krajnji istok zemlje, u grad Tobruk u blizini egipatske granice.
Inicijalno odobrena od strane Zapada, ova međunarodno priznata Vlada sada se počinje buniti jer im je jasno da su ostavljeni na cjedilu, a Zapad ih čak uvjerava da bi trebali formirati "Vladu nacionalnog jedinstva" zajedno s Islamistima iz Tripolija.
U takvoj situaciji počinju se okretati novim saveznicima - libijski premijer Abdullah al-Thani posjetio je Moskvu i bez velike zadrške iznio svoje stavove i želje. Od Rusije je zatražio da im bude partner u ponovnoj izgradnji zemlje, u jačanju njihove vojske, ekonomije, stabilnosti... Čak je i poručio da želi ponovno stupanje na snagu ugovora koji su potpisani između Rusije i Libije za vrijeme Gaddafija, za vrijeme vladavine Zelene Revolucije - ovi potezi su prava hereza za Thanijeve dojučerašnje Zapadne saveznike koji su sada poprilično šokirani. Kako i ne bi bili, pa sravnili su Libiju sa zemljom upravo zato da ona ne bi više bila saveznica Rusije i Kine. Agresija na Libiju 2011. bila je najbrutalnija vanjskopolitička strategija koja se može igdje primijeniti, a svodi se na "spaljivanje" jedne zemlje kako bi ona ostala prazan prostor, nefunkcionalna, ne u stanju da bude ili postane bliska geopolitičkim rivalima.
Pogledajmo što je libijski premijer Thani rekao za vrijeme jučerašnjeg sastanka s ruskim ministrom vanjskih poslova, Sergejem Lavrovom. "Zapadne zemlje trebaju preuzeti punu odgovornost za kaos u kojem se Libija nalazi", rekao je Thani te ide i korak dalje - "Zapadne zemlje srušile su bivši režim, uništile kapacitete libijske vojske u potpunosti te ostavile narod Libije bez ikakvih učinkovitih Vladinih institucija".
Thani sada od Rusije želi pomoć u svemu - u ponovnoj izgradnji libijskih institucija, ponovnom uspostavljanju sigurnosti u Libiji, uključujući i kroz rad međunarodnih organizacija gdje bi "konačni cilj trebao biti podizanje embarga na uvoz oružja za libijsku vojsku".
Sve ove informacije nas navode da se upitamo - tko je zapravo Abdullah al-Thani? Na funkciji je premijera od 11. ožujka 2014. kada je od strane Kongresa otpušten tadašnji premijer Ali Zeidan (koji je u konačnici pobjegao iz zemlje). Do preuzimanja premijerske dužnosti, Thani je bio ministar obrane u Zeidanovoj Vladi, što znači da je dobro upoznat sa svim problemima sigurnosti u zemlji.
Sastanak u Moskvi - libijski premijer Abdullah al-Thani (L) i ruski MVP Sergej Lavrov (D)Funkciju je preuzeo kao privremeni premijer te se odmah iskazao na dužnosti na način da je uspio ispregovarati s militantima prekid okupacije dvije libijske luke. Kongresu je zaprijetio ostavkom ako ga ne proglase za stalnog premijera, što su i učinili, mada je na (diskutabilnim i svakako netransparentnim) izborima pobijedio njegov rival, Ahmed Maiteeq, ali je kasnije zaključeno da su izbori bili nevažeći.
Mada protjeran iz Tripolija, nastavio je raditi iz Tobruka te je tamo imenovao utjecajnog generala Khalifu Haftara za glavnog zapovjednika libijskih oružanih snaga dajući mu u zadatak da "oslobodi Tripoli". Dakako, osloboditi Tripoli neće biti lako, zapravo neće Thaniju biti lako niti zadržati Tobruk bez velike vanjske pomoći. Ipak, na neke zemlje može računati, primjerice na Egipat koji je već dao do znanja da je spreman i vojno intervenirati protiv militanata i terorista u Libiji jer isti prijete i već vrše napade po Egiptu (vidi: Povratak u Libiju: Kako ruševina donedavno stabilne zemlje postaje poprište novog velikog imperijalističkog sukoba u kojem će naftom bogatu Saharu trgati Francuska, SAD, Turska, Egipat i drugi).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
